View Colofon
Original text "Sonia ridică mâna" written in RO by Lavinia Braniște,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Sonja podiže ruku

Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnoviti svoje živote, postaće još veći neprijatelji, a njihovi novi partneri ne mogu, ali stvarno ne mogu, razmišlja Sonja, da ne preziru ta prisećanja na njihov prethodni život, na njihovu decu.

Ali, uprkos svemu, eno je kako se penje stepenicama jedne sumorne komunističke zgrade, do trećeg sprata, gde se zaustavlja na nekoliko sekundi, ne samo da dođe do daha usled napora, već i da skupi hrabrosti da pozvoni na vrata. Na ramenu ima platneni ceger i u njemu kutiju kafe iz supermarketa, za koju zna da je neće dati jer nije bila pažljiva i kupila je kapsule za espreso umesto mlevene kafe. Tražila je da pakovanje izgleda lepo i posebno, nije gledala cenu, da ne bude jeftino, ali na kraju će nožem bušiti kapsule i iskoristiti kafu da bi je kod dede pripremila za sebe. Dakle, došla je praznih ruku.

Četvrta žena njenog oca izgleda kao udovica iz školske lektire.

Sonja se nadala da će izgledati drugačije. Elegantnija, ponositija, nalickana kremama. Žena, po imenu Anišoara, još uvek nosi crninu i deluje istrošeno od iskrene patnje. Pozvala ju je da uđe i obe sedoše na kauč u trpezariji.

Primila je Sonju iz učtivosti, jedva je poluotvorenih usta rekla „da“ kad ju je pozvala kuma, ali sada je jasno da nema snage ni za kakvu vrstu dijaloga i da radije očekuje da Sonja kaže šta želi i zbog čega je došla.

Ničim je ne nudi.

Sonja ima refleks da sve pretoči u reči. Za nju je važno da može da artikuliše ono što oseća. Ali kad u reči pretočiš stvari koje nisu stvorene da bi bile uređene ili stvari za koje jezik jednostavno nema resurse, rizikuješ da sve krene u pogrešnom smeru. Ponekad to deluje teže nego što zapravo jeste. Ponekad je smešno. A ponekad ne ispadne onako kako je trebalo i onda se uplašiš ili se izgubiš na putu.

Sonja je došla u očevu kuću jer je htela da vidi kako je živeo. Kako izgleda njegova kuća, kako izgleda prostor u kom se on budio i u koji se vraćao da bi pronašao utočište. Ali sada ne zna kako to da spakuje u odgovor na pitanje: „zašto si došla?”.

Želi da zna kako miriše u njegovoj kući, kao što je želela da zna i kako miriše u Nacionalom savetu za proučavanje arhiva Sekuritatee dok je još uvek bila vrlo naivna i verovala da samo uđeš u NSPAS i na tebe se sruče tone dosijea. Kad joj se činilo da je tako jednostavno saznati bilo šta. Izgraditi svoj sud o bilo čemu. Pre nego što je saznala da u NSPAS moraš da kažeš tačno zbog čega si došao i šta tražiš, da potpišeš gomilu papira, a da zatim mesecima čekaš da kolima dopreme dokumenta iz arhive. Da moraš da tražiš dozvolu za fotokopiranje. Da se zakuneš da će se informacije s ličnim karakterom koje budeš otkrio koristiti samo i isključivo u navedene svrhe.

Tražila je osećaj teskobe i gušenja i nadala se da će možda iz toga izniknuti nešto. Neko duševno stanje.

Očev stan je skoro prazan. U njemu su samo najpotrebnije stvari.

Od pomešanih informacija koje je imala od mame, a pogotovo od svoje kume, Sonja zna da je otac, tamo negde posle ’89, počeo da radi u opštini. „Muvao se” po opštini, pre će biti. Saznala je i da je nekoliko puta prelazio iz jedne stranke u drugu i da je u jednom trenutku bio direktor pijaca u malom provincijskom gradu. Njegov lik, promenljiv u Sonjinoj glavi, ponovo je pretrpeo izmene. Zašto je menjao stranke? Zar je takav oportunista bio? Sada, kada vidi ovaj skromni stan, njeno razočaranje je na neki način dvostruko. Očekivala je blagostanje. Bogatstvo, čak. Inače, zašto bi se kompromitovao u slobodnom svetu, ako se pod slobodom podrazumevalo „ne kao pre”?

Pokušala je da zamisli kakve bi razgovore vodila s ocem pred izbore. To je bio prvi put da je izvela takvu vežbu razgovora s ocem, i prva stvar na koju je pomislila bila je kakve bi debate vodili u ovo osetljivo vreme predizbornih kampanja kad se toliko dece svađa s roditeljima. Kad u toliko porodica, na toliko ljudi rastu trnovi mržnje, kao na nekim bićima tame, u ova bizarna vremena koja ih pretvaraju u neku vrstu vukodlaka. Da li bi mogli civilizovano da razgovaraju o svojim opcijama?

Otkako je porasla, bila je gotovo sigurna da bi joj postojanje oca u njenom životu promenilo način bitisanja, učinilo je jačom, otpornijom na sve nepogode, kao da bi samo prisustvo jednog muškarca u kući učinilo da u vazduhu lebdi neka vrsta testosterona kojim bi i žene mogle slobodno da se posluže, onda kad bi osetile potrebu da budu britkije. Mama nije umela da je učini snažnijom, naprotiv, natovarila joj je na grbaču i svoje strahove i ranjivosti, odgajila ju je mentalitetom usamljene i odbačene žene. Jedina korisna stvar kojom se opremila za život – čini se Sonji – je to da uvek zna kako da se sakrije kad joj se plače.

Ali ono što je do sada mislila, da bi otac, više nego sigurno, bio nekakav faktor stabilnosti, neka vrsta sidra, sad joj se odjednom činilo da bi moglo biti krajnje destabilizujuće. Možda bi ih to još više skrenulo s pravog puta. Možda je mama postupila pravilno. Ne samo da se razvede, već i da učini sve da ga drži podalje od njih. Izvesno je da Sonja nikad neće znati kako bi bilo s njim, i najbolje što bi sada mogla da učini je da se prepusti mami. Da joj ukaže sve ono poverenje koje joj je uskratila u periodu sazrevanja jer je, nezadovoljna svojom ličnošću, večito tražila krivce protiv kojih bi se bunila, pa je pronašla mamu jer je samo nju poznavala.

I s njim i bez njega, možda bi bila baš ista kao što je sada, ranjiva i nesigurna, nesposobna za odlučnost u situacijama kad joj se čini da takva treba da bude, nesposobna za veću pobunu od one da ti razbije omiljenu vazu. Na kraju krajeva, čitala je istraživanja o blizancima koji, razdvojeni po rođenju, usvojeni od različitih porodica, dođu do toga da vode neverovatno sličan život. Da se upišu na isti fakultet ili da se i jedan i drugi razvedu po tri puta.

Videvši je kako drži ruke na spojenim kolenima i ćuti, Anišoara, nakon nekog vremena, započe razgovor.

- Rekla sam i Klaudiji kad je bila ovde, nekoliko puta. U testamentu mi je ostavio samo stan. I ja bih njemu isto ostavila da je situacija bila obrnuta, tako smo i potpisali papire. Ne znam šta je zamišljala Klaudija, dokument ne može biti osporen.

Sonja ćuti. Nije došla da optužuje ovu ženu što je zadržala kuću. Trebalo bi da je prekine i da joj to objasni.

– Je l’ vas voleo? upita ona.

– Ovde ima i mog uloženog rada, najpre što sam ga uopšte trpela, reče Anišoara – i kao da joj se oči zamutiše.

– Izvinite ako je pitanje previše nametljivo.... Želela sam da znam da li je……da li je bio sposoban da pokaže privrženost.

– Možda je druge voleo. Kad je bio mlađi… Možda tvoju majku…

Sve žene, supruge i ćerke imaju utisak da je više voleo druge jer odbijaju da poveruju da je bio toliki kreten.

To je to, na kraju. Neki ljudi su jednostavno kreteni.

– Mogu li da pogledam njegove stvari? upita Sonja.

– Zašto?

– Radoznala sam…. Samo sam zbog toga došla, ne brinite. Da bih dobila nekakvu predstavu.

– Zašto si sada došla ? Zašto ga nisi potražila dok je bio živ?

More by Simona Popov

Dolazak

Stvari su krenule naopako jednog nedeljnog jutra u avgustu, kada su prvi prolaznici kroz trg Di Parvi ispred Notr Dama, zaposleni okolnih bistroa, ugledali predmet, nešto poput ogromnog metka položenog na zemlju s vrhom okrenutim prema katedrali, a zadnjim delom ka policijskoj upravi. Prema prvoj proceni, projektil je bio dugačak oko dvadeset metara i imao prečnik oko pet metara. Barmeni i konobari su radoznalo prilazili, razgledali ga sa svih strana, slegali ramenima i odlazili da otvore svoje restorane. To je bilo oko sedam. Oko osam su se sveštenici i crkveni službenici koji su došli da o...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Trilogija lutajućeg pola

Ispred tetka Nikoletine kapije bilo je mnogo ljudi koji su došli da isprate čika Titija na večni počinak, čika Titija koji je, uprkos tome što je voleo da popije, bio čovek u koga si se mogao uzdati, čovek veseljak, veliki belaj za svoju ženu. Mladi ljudi, nikad ne znate šta će vam Bog dati, ali eto, žena ga je negovala, po čitav dan mu je stavljala hladne obloge na čelo, vodila ga kod svakojakih lekara i eto s kakvom ga pompom sada ispraća, da vidiš samo od kakvog lepog drveta mu je kovčeg, javorovina čista. A unajmila je i žene da tri dana spremaju za daću, i kod popa Kristea je sama otišla...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Susret

Dosta. Skupio sam stvari, odelo u navlaci, kašiku za cipele i predao ključ. Do kuće imam da vozim šest sati, međutim put je kraći u povratku. Spuštam prozor i, izbačene glave, idem sve brže kroz glavni gradski bulevar. Hladan od večeri i brzine, vazduh mi brije obraze i podseća me na hrapavost sunđera za skidanje šminke. Imam osetljiv ten i ne podnosim lako tretman koji trpe voditelji kako se ne bi na ekranu presijavali kao mesec posut staklićima – da im se na lice nanese tanak sloj pudera, koji će potom biti ostrugan onim raspalim sunđerima. Kada više nisam mogao da podnesem taj osećaj, z...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Zujanje

U vozu, pri kraju putovanja, kroz zamašćeni prozor video je ivice neba. Ustao je da pogleda i s druge strane vagona i prišao muškarcu koji je zaspao lica skrivenog iza zavese, dok je desnu ruku čvrsto držao preko male putne torbe, koja je stajala na sedištu pored. Da, i s njegovog se prozora videlo isto. Kompaktni prekrivač, indigo boje, paralelan sa širokim poljem punim suvih žbunova. A na njegovoj ivici, svetlo i vedro plavetnilo, poput udaljenog mora, koje lebdi između neba i zemlje. Negde iznad indigo prekrivača bilo je sunce. Kada je ustao, odjednom je osetio metež u vagonu, ljudi su...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște
More in SR

O VRANCIMA I DEMONIMA

Jučerašnjeg dana se sećam kao da je bio juče. U Briselu sam uzeo voz do Haga – dva voza zapravo, jer sam morao da presedam – samo da bih video jednu jedinu sliku. Demon opsesivne želje me je toliko obuzeo da sam jednostavno morao da odem. Ali, putovanje je bilo daleko od onoga što sam zamišljao – lepo, opušteno putovanje u Holandiju – a to sam shvatio odmah posle izlaska iz hotela, pošto sam ostavio sve i svakoga iza sebe. Zamalo da na briselskoj Gare du Nord uđem u pogrešan voz jer sam se sinhronizovao na raspored Gare Central, tako da sam se umesto kupovine preko veb aplikacije odlučio za st...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Mirt Komel

Evolucija umnjaka

Još 47 noći Zubni tehničar mi vadi sondu iz usta. „Vidiš li ovo?“ pita me gotovo ponosno. Na sondi se nalazi tanak sloj sivkaste sluzi. „To sam ti izvadio iz džepa.“ Čudna reč za rupu između desni i poslednjeg kutnjaka u vilici. Džep mi deluje ogromno, kao nešto u čemu možete da čuvate ključeve, možda čak i gel za ruke ili telefon. U mom džepu nalaze se samo sažvakani ostaci hrane koji su se tu skupljali mesecima. Nedugo potom dolazi zubar, na ekranu pokazuje moju vilicu. Umnjak s donje desne strane je polegnut, koren je usađen pozadi u vilici, krunica pritiska poslednji zub. „Zašto to...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen

Skupljanje snage za be

(…) Neiskusno sam ušao u klub čim se otvorio, dok se omladina još uvek spremala za zabavu u okolnim pivnicama. Po praznom podijumu kružila su svetla reflektora, a di džejev uvodni set više je podsećao na mantru budističkog monaha nego na nešto satanističko. Po vlažnom odsjaju na podijumu moglo se zaključiti da je služba za čišćenje prošla tuda pre manje od pola sata. Tako sam u međuvremenu meditirao nad besmislenošću ljudske sudbine i povremeno odlazio do šanka po pivo, pre nego što se stvore redovi za koktele. Doduše, da sam došao kasnije, možda bi puštali samo devojke, u najboljem slučaju pa...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl

Dolazak

Stvari su krenule naopako jednog nedeljnog jutra u avgustu, kada su prvi prolaznici kroz trg Di Parvi ispred Notr Dama, zaposleni okolnih bistroa, ugledali predmet, nešto poput ogromnog metka položenog na zemlju s vrhom okrenutim prema katedrali, a zadnjim delom ka policijskoj upravi. Prema prvoj proceni, projektil je bio dugačak oko dvadeset metara i imao prečnik oko pet metara. Barmeni i konobari su radoznalo prilazili, razgledali ga sa svih strana, slegali ramenima i odlazili da otvore svoje restorane. To je bilo oko sedam. Oko osam su se sveštenici i crkveni službenici koji su došli da o...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Pola života

Kazablanka, 1954. Od svih dnevnih zvukova ona se grčevito drži samo nekih, ali ne dopušta da do nje dopre zvuk dečije graje. Usredsređuje se na malobrojne glasove koji dopiru kroz zidove. Nakon nekoliko meseci poznaje sve susede iako nikada ne izlazi iz sobe, zna da kod prvih komšija uvek dolaze poverioci, što nema svrhe, jer taj čovek nije spreman da plati. ‘Makar mi povadili organe i ubili me nakon toga’, čuje ga kako govori svojoj ženi kad poverioci odu. Kada čuje ovakve stvari, ima osećaj da je spona u tuđim pričama i tajnama. Preko puta nje stanuje jedan veoma star gospodin koji svakog j...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa