View Colofon
Original text "Trilogia sexului rătăcitor" written in RO by Cristina Vremes,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Trilogija lutajućeg pola

Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Ispred tetka Nikoletine kapije bilo je mnogo ljudi koji su došli da isprate čika Titija na večni počinak, čika Titija koji je, uprkos tome što je voleo da popije, bio čovek u koga si se mogao uzdati, čovek veseljak, veliki belaj za svoju ženu. Mladi ljudi, nikad ne znate šta će vam Bog dati, ali eto, žena ga je negovala, po čitav dan mu je stavljala hladne obloge na čelo, vodila ga kod svakojakih lekara i eto s kakvom ga pompom sada ispraća, da vidiš samo od kakvog lepog drveta mu je kovčeg, javorovina čista. A unajmila je i žene da tri dana spremaju za daću, i kod popa Kristea je sama otišla i pokucala na kapiju, i zamolila ga da on lično održi opelo, jer čika Titi ga je mnogo poštovao i stalno spominjao, a da vidiš samo kakvim će ga autom odvesti do groba, a ja ti kažem da je jadna žena potrošila pola imanja na sahranu, da ga pominju, da ga se ljudi sećaju. Mnoštvo je glasova dopiralo iz dvorišta dok se Ada približavala, razmišljajući u strahu o tome kako nikad pre nije videla mrtvaca. Na kapiji je bilo zakačeno veliko crno parče pamučnog platna u obliku mašne, razapeto na dva stuba, objavljujući žalost u porodici. Takav je običaj, rekla joj je baka Marijana. Prisustvo te crne mašne nasred ulice tokom leta i na suncu, kad bi smrt trebalo da je sporija – zar nije trebalo ta gospođa s kosom da dođe kad je svežije, maglovitije vreme? – uznemiravalo je prolaznike. Komad crne tkanine pod vrelim suncem prizivao je stihije.

Ispred čika Titijevog dvorišta, Adi se činilo da ulazi u neki drugi svet, u drugačije vreme u kom su se slatka popodneva raspršila, a smrt se događala samo u knjigama listanim na sofi. Tetka Nikoleta je sedela na klupi. Bila je u crnini, a zraci svetlosti probijali su se kroz praznine u vinovoj lozi poput teških kapi na odeći koja guši. Ada ustuknu, izbegavala ju je, kao da je tetka Nikoleta bila zaražena zadahom smrti i truleži.

Nije stigla da se odbrani jer je žena pohrlila ka njoj i zdrobila joj kosti strastvenim zagrljajem. Ada je osetila da se guši zbog crnine natopljene znojem.

Kćeri majkina, kćeri majkina, kakva nesreća, kada bi samo znala, kćeri moja, koliko mi je duša crna, napustio me je moj muž, kćeri, joj, šta da radim ja sada sama, da se budim sama, joj, kćeri, s kim da popričam, joj, kćeri, otišao je, otišao je tvoj čika Titi, a znaš kakav je dobar čovek bio, kad te je učio da igraš tavle? Eto, sad me je ostavio samu, hoću da pođem za njim, u zemlju da ga sledim jer ne znam šta ću sama da radim na ovome svetu. Znaš ti, kćeri, koja je to gorčina, da ga gledaš kako polako-polako odlazi, kako se gasi, kako gubi snagu, a koliko je samo jak bio, jel’ se sećaš; kada te je podizao i vrteo u krug kroz vazduh kada si mrvica bila, i kako se slatko smejao, a i pomagao kad je god kome trebala pomoć i kako je voleo da sedi uveče na tremu pre nego što uđe u kuću, da gleda u nebo, da vidi da li će sutradan da pada kiša ili neće, i kako se samo veselio na proslavama, i sa svima nama plesao do kasno u noć, i eto, sad me je ostavio samu samcijatu, da sama gledam u nebo, i da ne čujem ni jednu dobru reč uveče, Bog me ubio, ali ja hoću da idem za njim jer mi je srce teško i počinjem da ludim, i ne znam šta ću ja da radim bez tvog čika Titija.

Ostavi dete na miru, prekinu je baba Marijana, odvojivši Adu od oslabljenog i izmučenog tetka Nikoletinog tela, kojim ju je gušila. Ada je drhtala. Tetkine reči su joj se ubrizgale pravo u iznemogle vene. Nije toliko osećala tetka Nikoletin bol koliko osećaj ujeda koji kao da joj je progutao deo tela. Osećala se odrano, a koža kao da joj je lelujala na povetarcu koji je dopirao od loze.

Hajde da vidiš mrtvaca, nastavila je baba Marijana. Da vidiš i ti kako je to, sad si već velika.

Ispod loze se prostiralo pet stepenika kojima se ulazi u glavni hodnik. U sobi s desne strane videla se gomila crnih silueta, neke pognutih glava sa šeširima pod miškom, druge suznih očiju i otečenog nosa. Šapati su se probijali kroz udubljenja svečane tišine, iskidane na delove reči i prećutane slogove. Grupa žena stisnula se u jedan ćošak. Nosile su crne marame zakačene šnalama za pramenove kose. Među siluetama njihovih tela, naziralo se izglačano i veličanstveno drvo kovčega, iz kog su se prelivali karneri, čipka, cvetne suze i ikonice. Četiri sveće su dimile po ćoškovima, uokvirujući mrtvačevo mesto izdignuto na improvizovanom postolju. Kovčeg je bio postavljen na sto s kog ju je ranije tetka Nikoleta bila poslužila šerbetom i kolačima s orasima. Ponudila joj je tri parčeta i limunadu iz malog bokala s napuklim grlom. To je bilo pre nego što je čika Titi pao u krevet. Leš položen na lepršave crne čaršave video se delimično, iz profila, iza silueta od crnog štofa. Kako se približavala, počinjali su da se razaznaju nos od voska, ruke položene na grudi i izglačani vrh crnih cipela. Hajde da se oprostiš od čika Titija, rekla joj je baka Marijana, gurajući je s leđa. Voštana figura delovala je kao da će se svakog trenutka pomeriti. Bila je navikla da vidi isto to lice s mišićima u pokretu. Činilo se da potamnela koža više ne sadrži čika Titija, ili onoga ko je on nekada bio. Crvene žilice na obrazima, koje je Ada proučavala dok je čika Titi bio živ i dok bi igrali tavle, povukle su se, ostavljajući na površini kompaktan sloj kože. Ada je posmatrala stranca čije je nejasno lice imalo poznate karakteristike. Usne su mu bile modre, a nos zabetoniran u jedan autoritativan, stilizovan oblik. Crte lica spale su na jasnu mrežu nerava, naslikani portret čoveka koji je on nekada bio. Na koži je imao fini sloj belog pudera, a usne su bile naglašene crvenom bojom. Obrve su bile konturisane braon olovkom. Čika Titi je bio našminkan, ne bi li mu po poslednji put bile istaknute crte lica, ne bi li, tobože, bio lepši, međutim, efekat je bio groteskan i, sa svim tim bojama, delovao je još mrtviji, kao preparirana, ogromna lutka.

Bilo ga je i više ga nema. Progutao je dunju, kako je veselo govorila baka Marijana, kada bi se čula zvona u neko neobično doba, kad bi bila ili svadba, ili sahrana.

Pod teškim odelom u kom se čika Titi venčao, moglo se nazreti smanjeno telo okruženo maramicama, kutijom cigareta, tranzistorom malim kao dlan, tabakerom i srebrnim brijačem, stvarima koje je poneo na onaj svet. Ada je gledala u poklopac kovčega naslonjen na zid i razmišljala kako onaj drugi svet mora da je mali u toj drvenoj kutiji u kojoj će čika Titi da počiva.

Rekla mu je doviđenja i udaljila se strahujući od leša koji bi mogao da je zgrabi i povuče u onaj svet, ako još dugo bude ostala tamo. Nevidljiva promaja pulsirala je oko sanduka. Zato su pokrili ogledala čaršavima, kako se čika Titi ne bi video i uplašio, to jest da ne bi video da ga više nema. Smrt, tamo gde se više ne mrdaš, nalazila se baš pred Adom, nije razumela kako mu to dođe. Zar tu nema nekog nastavka? Na onom svetu? Ali čika Titi je bio mrtav upravo tu, u istoj sobi, što znači da je i ona zakoračila u taj svet. Šta ako su pogrešili, šta ako nije mrtav? Jer na neki način i nije, ako odlazi na neko drugo mesto. Tako svi govore, da ide, da odlazi, znači on sada nekuda ide, iako deluje tako ukočeno.

U vrelini tih sveća, vrtoglavi zaključci jurnuli su ka Adi. Iza nje, grupa narikača, nalik jatu vrana koje najavljuje gubitak, spremala se da ga oplakuje, da ga žale što je otišao, da mu, sve zajedno, pevaju o putu bez povratka, jer tetka Nikoleta i njen plač nisu bili dovoljni, bilo je potrebno da više žena zaplače kako bi se pokojnik uzdigao na nebo, a Bog čuo kako je čika Titi žaljen. Ada nikad do tada nije videla narikače, ali znala je da one to rade. Time se one bave. Oplakuju pokojnike. Iako ne poznaju sve pokojnike. Ada ih je čula kako šapuću; trebalo bi uskoro da počnu. Ako ne naričeš dovoljno glasno, pokojnik neće izaći iz kuće. A ako ne izađe, postane vampir, zaglavi se između dva sveta. Tako su govorili. Čika Titi je u tom trenutku bio negde na tavanu i gledao dole, u tu gomilu. Ada se pitala da li je možda ljut na nju jer ga se uplašila i jer joj je izgledao ružnije. Molila se da je ne kazni. Bilo je puno stvari koje nije razumela. Ako je na tavanu i ako je s nama, zašto mu onda naričemo? Ako tetka Nikoleta misli da će ga videti na onom svetu, zašto se malo ne strpi i zašto sve doživljava tako tragično?

U bašti je sunce bilo upeklo. Krajolik je bio gluv na patnju iz unutrašnjosti kuće. Preko puta, pekara s toplim pecivom bila je otvorena. Ada je bila gladna, što je značilo da je živa, da ne treba da se oslobodi svog tela i da se popne na tavan, da vidi baku Marijanu kako plače za njom.

Narikače su unutra naricale, klanjajući se na kolenima i drhteći svim udovima. Plakale su u horu, a kad bi se jedne umorile, povlačile bi se u stranu, trenirajući pluća za još veću tugu u drugoj rundi. Bila je to, u isto vreme, komična i potresna predstava. Kad bi smrt imala lice, to lice bi nosilo ovo crno jato, naborano i opsceno, koje je mirisalo na ustajalost, jer su narikače retko prale ove marame propasti koje su nosile na sahranama, dozvoljavajući tako smrti da se udene duboko u slojeve tkanine. Zatim je usledila služba popa Kristea, koji je iskreno bio tužan jer bi ponekad popio po koji špricer s pokojnikom, bilo je prerano, bio je premlad, ali takva je bila Božija volja. Okružio je leš oblakom dima iz kadionice, u pratnji dubokog glasa iz mantije, u molitvi Svevišnjem da pokojnika primi na nebesa. Onda je došao trenutak da ga okrenutog nogama napred komšije, ujaci i unuci na ramenima iznesu iz kuće. Kad je vrh nakrivljenog kovčega bio u otvoru stepeništa, tetka Nikoleta je uzviknula: ja ću ovde da ga zadržim, ja ga ne puštam, zatim se srušila u hodniku. Gole pete skliznule su po podu svaka na svoju stranu, a cipele su lagano visile pored onesvešćene žene.

Podigli su je, dali su joj vode i šećera, a tetka Nikoleta je prešla na čelo povorke koja je ispraćala čika Titija na poslednji put, pokrivenog samo tankim pokrovom. Pre nego što su ga stavili u kombi, jedna narikača mu je presekla kanap, kako bi mu ruke bile slobodne na poslednjem putu, da ima snage na svim iskušenjima koja treba da prođe, kroz svaku raskrsnicu, gde bi ista narikača bacala so po ćoškovima, da bi ga pustila da prođe. – Zašto toliko često stajemo? – upita Ada. – Staje se da bi se platila carina za pokojnika, a i ne možeš ići ispred njega. Ada se zapita gde je taj carinik, da li visi na nekom stubu, da li je nevidljiv, da li ga narikača sa solju vidi, da li govore istim jezikom. Zamišljala je celo naselje Kitila, a naročito put ka trgu, preobraženo u onaj svet. Ada je posmatrala zatvorene kapije, pusta dvorišta, oljuštene fasade, i sve joj je izgledalo isto kao i pre.

More by Simona Popov

Dolazak

Stvari su krenule naopako jednog nedeljnog jutra u avgustu, kada su prvi prolaznici kroz trg Di Parvi ispred Notr Dama, zaposleni okolnih bistroa, ugledali predmet, nešto poput ogromnog metka položenog na zemlju s vrhom okrenutim prema katedrali, a zadnjim delom ka policijskoj upravi. Prema prvoj proceni, projektil je bio dugačak oko dvadeset metara i imao prečnik oko pet metara. Barmeni i konobari su radoznalo prilazili, razgledali ga sa svih strana, slegali ramenima i odlazili da otvore svoje restorane. To je bilo oko sedam. Oko osam su se sveštenici i crkveni službenici koji su došli da o...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Sonja podiže ruku

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnov...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Susret

Dosta. Skupio sam stvari, odelo u navlaci, kašiku za cipele i predao ključ. Do kuće imam da vozim šest sati, međutim put je kraći u povratku. Spuštam prozor i, izbačene glave, idem sve brže kroz glavni gradski bulevar. Hladan od večeri i brzine, vazduh mi brije obraze i podseća me na hrapavost sunđera za skidanje šminke. Imam osetljiv ten i ne podnosim lako tretman koji trpe voditelji kako se ne bi na ekranu presijavali kao mesec posut staklićima – da im se na lice nanese tanak sloj pudera, koji će potom biti ostrugan onim raspalim sunđerima. Kada više nisam mogao da podnesem taj osećaj, z...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Zujanje

U vozu, pri kraju putovanja, kroz zamašćeni prozor video je ivice neba. Ustao je da pogleda i s druge strane vagona i prišao muškarcu koji je zaspao lica skrivenog iza zavese, dok je desnu ruku čvrsto držao preko male putne torbe, koja je stajala na sedištu pored. Da, i s njegovog se prozora videlo isto. Kompaktni prekrivač, indigo boje, paralelan sa širokim poljem punim suvih žbunova. A na njegovoj ivici, svetlo i vedro plavetnilo, poput udaljenog mora, koje lebdi između neba i zemlje. Negde iznad indigo prekrivača bilo je sunce. Kada je ustao, odjednom je osetio metež u vagonu, ljudi su...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște
More in SR

Diário de uma Portuguesa em Angola

Uvod Godinama unazad zasipali su me pričama o Angoli. Pričama koje idu iz jedne u drugu krajnost, počev od onih koji su se zaljubili na prvi pogled i odmah se osetili kao kod kuće, do onih kojima je sve bilo odbojno i nikada nisu uspeli da se priviknu. Fantastičnim pričama za koje pomislimo da su svakako izmišljene, jer negde u sebi ne verujemo da je moguće da su istinite. Oduvek sam mislila da preteruju i da je svako svojoj priči dodavao neku mrvicu, a u nekim slučajevima i čitavu pogaču. Godinama sam se kolebala da li da odem da upoznam tu mističnu zemlju. Ponekad sam mislila da moram da ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Ja nisam bila, ali sada jesam. Osetljiva na svaku promenu vremena.

Vetar je nanosio sneg najpre u lice, s jedne strane kanala, a zatim, nakon prelaska na suprotnu stranu mostom, u leđa, što je čitav proces činilo donekle prijatnijim. U tom smeru se pejzaž ipak lakše posmatra, bez žmirkanja. Kanal još uvek nije u potpunosti zaleđen, ali biće za par dana. To je gotovo sigurno. Najpre se činilo da je optička varka, ali se uskoro potvrdilo da se jedan labud probija kroz poluzaleđenu površinu, na samoj sredini kanala. Upinje se i pravi trasu, malo po malo, sporo ali dosledno.  Zastaje se kako bi se posmatrao ovaj prizor. Mučno je, ali i neophodno, gledati ga kako ...
Written in SR by Marija Pavlović

Pohvala Uraganu

Oduvek sam uživao u grubosti svakodnevice – u čaši koja se razbija u tami, na primer. Ponekad se zapitam da li je to sećanje zaista moje. Iznova proživljavam scenu s radošću koju je teško zauzdati: predmet pada i raspršuje se, slede tupi tresak i zbrkani glasovi usred noći. Moja majka pritiska prekidač da osvetli rasute komade stakla. Njena otvorena šaka u vazduhu, nada mnom. Zvuk šamara koji uopšte ne liči na zvuk stakla na podu i osećaj da je sve deo nekakvog obreda. Grubost koja započinje čašom, a završava se bolom koji majka nanosi sinu. Prošlo je mnogo godina od tada i nema više čaše, n...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Niti

Potraga ne počinje svesno. Na uznemirujuć, neobjašnjiv način osećam povezanost s njom i njen nestanak ostavlja u meni mnoga pitanja. Budim se pitajući se gde spava i kako živi. Neprestano mislim na nju, dok lagano i nežno masturbiram među čaršavima i kroz krovni prozor posmatram oblake. Prolazeći pored tezgi s voćem u našem kraju, vrhovima prstiju prelazim po pomorandžama dok ne pronađem jednu sa savršenim porama, koja me podseća na nju. Krenula sam kod nje na časove joge zbog upornog bola u vratu. Fizioterapeut mi je preporučio ovu vrstu joge, Ajengarovu metodu, jer koristi pomagala koja su ...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Hannah Roels

Rečnik zatvorenika

Rečnik zatvorenika sadrži glasove i priče ljudi na odsluženju kazne u okružnom zatvoru Loruso i Kutunjo, u V bloku paviljona C, namenjenom „izolovanim zatvorenicima“. Nastao je tokom dvogodišnje radionice kreativnog pisanja koja je organizovana u samom zatvoru. Svi znamo šta označavaju reči „kuća“, „zima“, „ljubav“, i njihovo značenje je neupitno. Ali u zatvoru se značenje reči menja i ova promena određena je samim prostorom: unutra postoji samo unutra, a reči postaju zastarele, tj. kao da su zamrznute u nekom praiskonskom vremenu. I baš u tim zajedničkim rečima leži moć: reči koje su spolja ...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello