View Colofon
Original text "Venirea" written in RO by Alexandru Potcoavă,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Dolazak

Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Stvari su krenule naopako jednog nedeljnog jutra u avgustu, kada su prvi prolaznici kroz trg Di Parvi ispred Notr Dama, zaposleni okolnih bistroa, ugledali predmet, nešto poput ogromnog metka položenog na zemlju s vrhom okrenutim prema katedrali, a zadnjim delom ka policijskoj upravi. Prema prvoj proceni, projektil je bio dugačak oko dvadeset metara i imao prečnik oko pet metara. Barmeni i konobari su radoznalo prilazili, razgledali ga sa svih strana, slegali ramenima i odlazili da otvore svoje restorane. To je bilo oko sedam.

Oko osam su se sveštenici i crkveni službenici koji su došli da održe službu sledili pred kapijama i protrljali oči.

- Dobro, a šta je ovo? – začudi se episkop i pođe sitnim koracima da prouči taj čudni predmet koji se tokon noći spustio na sred trga. U međuvremenu, sunce koje već beše izašlo učini da taj predmet zaslepljujuće zasija.

- Da nije možda svetlosna toljaga koja je Mojsija provela kroz pustinju? – predloži jedan od okupljenih vernika.

- Mislite? – začudi se drugi.

- Mislim, normalno.

- Ne, ne. Mislite da je ovo nebeski putokaz Jevreja u egzodusu? Onaj iz Biblije? Moguće, pomisli parohijan.

- Dobro. A šta traži ovde?

- To je znak s Nebesa! Naše putovanje na zemlji je okončano i došao je Sudnji dan. Predosećam da se u svakom trenutku može otvoriti prorez kroz koji će se pojaviti Isus, koji će nam reći da se uzdignemo, jer smo mi oni odabrani i da ćemo otići pravo u Raj. Nakon čega će započeti rat za smak sveta i zemlja će biti spaljena zajedno sa svima koji su ostali – sledbenicima Zveri - promrmlja i glavešina sveštenstva. - Dobro, a ko je ipak taj Antihrist?

- Zar je bitno?

- Hm, da – reče episkop i odluči da održi službu napolju.

Službenici požuriše da mu donesu sve što je potrebno, i visoko blagosloveno lice okadi sveti projektil kojeg više nisi mogao da posmatraš bez naočara za sunce. Vernici su počeli da shvataju šta se događa i svi kleknuše. Iza njih, prvi talasi turista gurali su se da fotografišu. Nekoliko desetina Japanaca navališe na statuu Karla Velikog na konju da bi bolje videli kroz objektive video kamera. Bili su na vrhuncu sreće: ovako nešto nisu videli prijatelji koji su pre njih posetili Pariz i koji su se hvalili da su sve uhvatili u kadru, od Ajfelovog tornja do poslednjeg modela kante za đubre.

U devet sati trg ispred katedrale Notr Dam puniji je nego ikada. Vernici pozvaše telefonom rođake i poznanike, na desetine televizijskih ekipa se postaviše i počeše da prenose uživo, policija je čekala naređenja, vatrogasci su povezali kilometre creva na hidrante i ukopani čekali da se negde nešto zapali ili da rasteraju masu, lekari i sestre iz Hotela Bog bili su spremni da

intervenišu s nosilima i infuzijama, a pacijenti koji su već bili u bolnici, izašli su na prozore, pokušavajući nešto da nazru kroz grane kestena. Slaba vajda.

Kad se katolička verska služba završila, brojna grupa građana sa šeširima progurala se napred, prateći rabina. Jevreji su raskrčili put laktajući se i, stigavši do ogromnog predmeta, počeli učestalo da se klanjaju iz struka. S druge strane trga, muslimani ljutitim pogledima oslobodiše prostor, raširiše molitvene tepihe i kleknuše na njih s licem ka zemlji. Za to vreme, episkopa opkoliše fotoreporteri kojima je objašnjavao čemu svi zajedno prisustvuju, naime, najverovatnije, drugom dolasku Spasitelja.

- Razumem – reče jedan tip s mikrofonom. – Ali zašto nije izabrao Vatikan? Ili Jerusalim? - Ko to zna? – nasmeši se episkop, ponosan i manje tajanstven nego što bi trebalo. Oko jedanaest formiralo se nekoliko povorki koje su se, nakon dugog navaljivanja, teško probile do nebeske ambasade. Bili su to pravoslavci, protestanti i neoprotestanti koji su s televizijskih ekrana saznali šta se događa u srcu Pariza i nisu mogli da propuste taj trenutak. - Mislite da će Sin Čovečiji danas sići među nas? – skočiše reporteri na rabina. - Zašto želite da znate? – saseče im on nadahnuće i nestade.

- Šta očekujete od ovog susreta? – opkoliše novinari imama.

- Videćete – nasmeši se ovaj usiljeno i vrati se među svoje.

- Pojedini vidovnjaci tvrdili su da će se Mesija pojaviti negde na istoku. Tačnije u Rumuniji. Međutim, Taj bi mogao biti upravo ovde i sada. Kako to komentarišete?

- Ne ljutim se – uveravao ih je kroz zube jedan pravoslavni sveštenik. Glavni grad Rumunije zovu Mali Pariz, ali koliko ovde na obalama Sene ima Rumuna, ne bi me čudilo da je čak i On pomešao gradove, kao što skoro sve svetske zvezde kažu Budimpešta umesto Bukurešt. Znači moglo je biti i gore.

- Znači, Isus je poput neke zvezde?

- Naravno! – oštro će jedan neoprotestant. – Zar sumnjate u to? Važno da ste za Džona Lenona ili Majkla Džeksona bili sigurni! Neka, neka, uskoro ćete shvatiti.

- Idite kućama i odmorite se za novi radni dan – reče smireno protestantski pastor. – Neće se ništa dogoditi. Onaj predmet je običan gedžet, a Gospod Bog ne može da stane u tako nešto.

- Poštovani građani – zaključi jedan profesor sa Sorbone – čuknuo sam prstom u ono nešto, poslušao eho i to mi je potvrdilo pretpostavke. Želim da vas uverim: transcendentnost je prazna! Znači, sve zavisi od nas.

Kada je došlo vreme ručka, ostrvo Il de la Site potonulo je skoro metar pod težinom desetina hiljada ljudi koji su ga opterećivali, prenoseći od usta do usta poslednje tračeve i novosti pristigle iz prvih redova. Predstavnici sveštenstva različitih veroispovesti delili su direktan pristup ka osetljivom projektilu, dobro ga čuvajući od dodira mase, koliko je to bilo moguće. Službe i molitve su se održavale jedna za drugom, dim tamjana se sa svih strana uzdizao ka vedrom nebu. Grad je bio paralizovan, u očekivanju čuda. Bistroi su nudili besplatno meze, cigarete su se pušile u krug, inostrani prosjaci pili su iz iste flaše s domaćim klošarima, a granice između religija, nacija, političkih opredeljenja i društvenog statusa nestale su, bar iz predostrožnosti. Podne polako pređe u popodne a zatim i u veče. Tenzija je rasla sa svakom rečju ili mišljenjem koje se prenosilo preko bežičnih telefona gomile. Televizijske stanice su postavile nekoliko ogromnih ekrana u različitim uglovima, na kojima se mogao pratiti prenos uživo. Ljudi su fiksirali jedno oko na njih, a drugo na kamere koje su klizale nad masom, i skakali od sreće kad bi reditelji iz reportažnih kola prebacili kadar na njih. Znali su da ih vidi čitav svet, tako da su samouvereno i neprekidno mahali rukama.

Uveče je javni spektakl prekinut time što se na ekranima pojavio lik u odelu koji je monotono pročitao nekakvo saopštenje za javnost. Predstavnik jedne poznate farmaceutske kompanije, gospodin s kravatom, poče izvinjavajući se za izazvanu konfuziju, zatim objašnjavajući da je predmet postavljen ispred Notr Dama samo jedna, možda nekonvencionalna, ali potpuno nevina reklama za najnoviji čepić izbačen na tržište i pozva sve da ga isprobaju. Pi-ar izađe iz emisije ispraćen gromoglasnim negodovanjem. Razoružani i razočarani, ljudi odustaše od čekanja bilo kakve neposredne manifestacije božanstva a onda, definitivno, ili bar do prve sledeće prilike, oteraše ekumenizam u bestraga i krenuše svojim kućama. Ostrvo ubrzo potpuno ispliva na površinu, a trg ispred katedrale se skoro potpuno isprazni. Sveštenici se povukoše postiđeno, mada ipak donekle zadovoljni jer su u celoj toj gužvi ipak obavili uspešnu generalnu probu. Njegovo visočanstvo metak ostade na raspolaganju prolaznicima i zaljubljenim parovima koji su požurili da markerom ispišu svoja imena na glatkoj i tamnoj površini. Ubrzo su na njihovo mesto došli sledbenici teorija zavere, ubeđeni da je sve to samo laž vlade i da se tu nešto krije. Oni su bdeli nekoliko sati pored predmeta ali, videvši da se ništa ne događa, odoše na spavanje jer je sledio ponedeljak ili, bolje rečeno, nov naporan radni dan u službi sveopšte judeo-masonske zavere.

Blizu ponoći, na pustom trgu pod punom mesečinom, policija je doterala jednu ogromnu prikolicu i dva krana, da utovare projektil lišen nadzemaljskih značenja i da ga odnesu odatle. Radnici su pokušali da ga opašu kaiševima, kad se dotični odjednom naglo i samostalno podiže s pločnika, zalebde neko vreme nad gradom i nestade bez traga na nebu. Nakon toga, ekipe gradske higijene počele su opet da rade i stvari se još jednom vratiše u normalu.

More by Simona Popov

Trilogija lutajućeg pola

Ispred tetka Nikoletine kapije bilo je mnogo ljudi koji su došli da isprate čika Titija na večni počinak, čika Titija koji je, uprkos tome što je voleo da popije, bio čovek u koga si se mogao uzdati, čovek veseljak, veliki belaj za svoju ženu. Mladi ljudi, nikad ne znate šta će vam Bog dati, ali eto, žena ga je negovala, po čitav dan mu je stavljala hladne obloge na čelo, vodila ga kod svakojakih lekara i eto s kakvom ga pompom sada ispraća, da vidiš samo od kakvog lepog drveta mu je kovčeg, javorovina čista. A unajmila je i žene da tri dana spremaju za daću, i kod popa Kristea je sama otišla...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Sonja podiže ruku

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnov...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Susret

Dosta. Skupio sam stvari, odelo u navlaci, kašiku za cipele i predao ključ. Do kuće imam da vozim šest sati, međutim put je kraći u povratku. Spuštam prozor i, izbačene glave, idem sve brže kroz glavni gradski bulevar. Hladan od večeri i brzine, vazduh mi brije obraze i podseća me na hrapavost sunđera za skidanje šminke. Imam osetljiv ten i ne podnosim lako tretman koji trpe voditelji kako se ne bi na ekranu presijavali kao mesec posut staklićima – da im se na lice nanese tanak sloj pudera, koji će potom biti ostrugan onim raspalim sunđerima. Kada više nisam mogao da podnesem taj osećaj, z...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Alexandru Potcoavă

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Zujanje

U vozu, pri kraju putovanja, kroz zamašćeni prozor video je ivice neba. Ustao je da pogleda i s druge strane vagona i prišao muškarcu koji je zaspao lica skrivenog iza zavese, dok je desnu ruku čvrsto držao preko male putne torbe, koja je stajala na sedištu pored. Da, i s njegovog se prozora videlo isto. Kompaktni prekrivač, indigo boje, paralelan sa širokim poljem punim suvih žbunova. A na njegovoj ivici, svetlo i vedro plavetnilo, poput udaljenog mora, koje lebdi između neba i zemlje. Negde iznad indigo prekrivača bilo je sunce. Kada je ustao, odjednom je osetio metež u vagonu, ljudi su...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște
More in SR

Jerihon

Gazdinska kuća, kako su je nazivali, usamljeno se uzdizala nad proplankom povrh brežuljka. Bila je to pravougaona, dvospratna kuća, uske i dugačke drvene konstrukcije. S velikog prozora na gornjem spratu, dok je sedeo na stolici za ljuljanje u hodniku, Jens je posmatrao krajolik koji se pružao duž reke. Njegove malene, crne oči sve vreme su pomno posmatrale horizont odenut mrakom i motrile su na svaki sumnjivi detalj. Elija i Natan su sedeli pored njega, na podu, i igrali se zarđalim autićima. Čuli su se uobičajeni zvuci noći – insekti, šuštanje lišća, poslednja mukanja iz štale - i škripa s...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Tudi grad

Amsterdam na pragu jeseni bio je šaren i ćudljiv. Svako malo sunce bi smenila kiša, a ta smena ponavljala se pravilno kao što se nižu čvorovi na brojanici. Stajala sam ispod mosta i čekala da jedan od kratkih pljuskova prestane. Isplanirala sam izlet biciklom po okolini Amsterdama. Htela sam da vidim čuvene poldere, kanale koji se ukrštaju preko zelenih livada s naglašenim vetrenjačama koje šire svoje krake poput strašila u polju. Trebalo je da to bude moj prvi izlet u novom gradu. Prvi doživljaj kojim će otpočeti prijateljstvo među nama. U zemlji čuvenoj po vrhunskoj arhitekturi, gde sam plan...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Anna Háblová

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

ČMRLJEV ŽLEB – KRATAK SADRŽAJ

Čmrljev žleb je kratak roman čiji su glavni junaci članovi porodice Flajs i žitelji sela Strmčnik gde pomenuta porodica ima predivan mali hotel. Svi su veoma srećni, a gosti izuzetno zadovoljni – bar na površini tako izgleda. U knjizi će se pokazati da to nije istina i zašto je tako. Početna scena je nedeljni ručak, na stolu je činija s goveđom supom s rezancima, a za stolom sede članovi porodice: momak u ranim dvadesetim koji uporno proverava svoj mobilni i ne krije da bi upravo sada želeo da bude negde daleko odatle; pored njega sedi njegova mama, žena srednjih godina koja je evidentno veoma...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič