View Colofon
Original text "Dizionario del Detenuto" written in IT by Sara Micello,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Rečnik zatvorenika

Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello

Rečnik zatvorenika sadrži glasove i priče ljudi na odsluženju kazne u okružnom zatvoru Loruso i Kutunjo, u V bloku paviljona C, namenjenom „izolovanim zatvorenicima“. Nastao je tokom dvogodišnje radionice kreativnog pisanja koja je organizovana u samom zatvoru.

Svi znamo šta označavaju reči „kuća“, „zima“, „ljubav“, i njihovo značenje je neupitno. Ali u zatvoru se značenje reči menja i ova promena određena je samim prostorom: unutra postoji samo unutra, a reči postaju zastarele, tj. kao da su zamrznute u nekom praiskonskom vremenu. I baš u tim zajedničkim rečima leži moć: reči koje su spolja normalne, u zatvoru postaju obavezujuće.


Svetlost


Pred vama je rečnik, pa ipak ne pronalazim reči da vam opišem kako je nastao. Važne reči koje su uzete u razmatranje, i kojima bi trebalo da se služim, već su zauzele svoje mesto i uslediće vrlo brzo.

Ono što mogu jeste da vam ispričam kako sam jednog septembarskog popodneva čitala roman Hladnokrvno. Na jednom mestu, Truman Kapote napisao je da je jedan od dvojice ubica porodice Klater, Peri Smit, vodio lični dnevnik u ćeliji: mešavina reči za koje je mislio da su „bajne“ ili „svrsishodne“ ili bar „vredne pamćenja”.

Bilo je nečeg u vezi s tim činom što mi je izgledalo istovremeno neobično i dramatično.

Sakupljanje reči, to je ono što me je uzbuđivalo. Nedugo potom, Peri Smit će biti pogubljen, no ipak je sakupljao reči.

Ne znam da li je to bio početak svega. Kad bolje razmislim, pretpostavljam da jeste.

Delovalo mi je da su te reči od suštinskog značaja, jer ih nije beležio bilo koji čovek, već čovek koji je tokom jedne noći izmasakrirao četiri ljudska bića. U njegovom izboru je nužno moralo biti izvesne prisile.

Jedini način da to spoznam bio je da odem u zatvor i upoznam ljude nalik Periju Smitu od kojih bih zatražila objašnjenja.

Nije bilo lako.

Ali se dogodilo. Jednog oktobarskog jutra. U Torinu, u okružnom zatvoru Loruso i Kutunjo.

Dobila sam dozvolu da upoznam neke zatvorenike tokom zajedničkih susreta.

Dva čuvara su me sprovela unutra. Ušla sam u V blok paviljona C, posebno namenjenom „izolovanim zatvorenicima“.

U zatvoru su poznati kao ozloglašeni.

Ozloglašenima sam se vraćala svake subote, u periodu od 13 do 14.45 časova, tokom godinu dana.

Sama.


Povod za susrete bile su lekcije gramatike i pisanja.

Ubrzo je to preraslo u nešto drugo: žučne i iskonske razgovore.

Rečnik je bio moja opsesija, ali nisam poznavala njegov sadržaj.

Do toga je došlo kasnije, kada mi je svako od njih ispričao svoju životnu priču. Oko nekih reči smo se zajedno preispitivali. Stoga sam im zatražila da ih zapišu i objasne.

Neke pripadaju zatvoru i možeš ih doživeti samo iznutra. Druge su iz svakodnevice, ali iz jedne prenaglašene svakodnevice. Sadrži neka mesta, jedan nadimak, nekoliko crteža, jedan glagol.

Svaka reč ima svoje jedinstveno značenje. Prihvatala sam svaki odlomak, svaku reč, prepustivši rečima potpunu slobodu, kako i treba da bude.

Svaka definicija nosi ime i kaznu onog koji ju je napisao. Podrazumeva se da je ime izmišljeno. Kazna, pak, nije.


Između dve susedne reči, negde na pola puta, nalazi se moja priča, zapravo ono što je njihova priča u meni promenila.

Kako su dani bivali duži, govorili su da im je to pravo mučenje. Za njih unutra svetlost predstavlja dodatnu osudu. I tako je za sve.

Ta definicija „svetlosti“ promenila je doživljaj same reči. Izgledalo mi je kao da sam dugo vremena gledala samo spoljašnjost reči. Sada im je bila dodata i unutrašnjost.

Hoću reći da se u zatvoru proklinje sve ono što mi blagosiljamo.

Tokom tog dugog i jednoličnog vremena kakvo je ono u zatvoru, često sam se gubila. Morala sam da nacrtam mapu kako bih zapamtila put.


nKQM-yJOtTXsazahABOnLZ4jL6y23TTe1UNXgNwjszsBSYrU8EZsRTtqtRV-OSZ86_yhT98TR6JlxRXHHmGhVDD2A0EDnyhPGzWWub4GSXDc6LkNz3c3_NdNM98ICB_0WF_Mh75tdDC4aUSDyw


Hodnik


To je jedini način da se stigne do njih. Dug je devedeset tri koraka, a širok četiri lakta.

S leve strane nalaze se radijatori plave boje i red prozora s rešetkama kroz koje se naziru dvorište i kontejneri.

S desne strane je lajsna u istoj svetloplavoj boji u kojoj su i radijatori, a zid je tromo zelene boje.

Ako dopustim da me obuzme strah dok prolazim kroz hodnik, onda je on prazan; izuzmemo li mene i jednu crnu mačku koja nikad ne mjauče. Mačka je potpuno mokra, zbog vode koja kaplje s plafona i stvara barice koje se račvaju poput vena.

Jednom sam videla zatvorenika s ludačkom frizurom kako dolazi meni u susret u pratnji pet stražara koji su ga držali za ruke. Pretvarala sam se da gledam u svoja stopala. Kada su se naši mirisi ukrstili, napolju je poletelo jato golubova.


Mogu reći da sam upoznala mnogo Perija Smita, ali da ni u jednom od njih nisam naišla na bolesnu klicu koju sam očekivala. Ne znam da li nažalost ili srećom.

Možda sam ja kriva; osetila sam naklonost prema ljudima koji su čekali na suđenje ili su već bili osuđeni.

Na kraju svakog susreta, telo kao da bi mi bilo smoždeno i osećala sam kao da sam ih ostavila tamo, same sa svojom dušom.

Neki su izašli iz zatvora, drugi nisu. Gde god da su danas, neka ih Bog blagoslovi.


Bajbokana


Bajbokana vodi u drugu dimenziju. To je mesto gde život staje. Kao u čaroliji.
Bajbokana je mesto gde nema prirode. Mesto koje je čovek stvorio da bi se ti osećao loše.
Ne privikneš se ni na šta. Predstavlja primoravanje, ne i naviku.
Primoravanje na zveket ključeva koji te otključavaju i zaključavaju, danju i noću. Do
kada?
Čuješ ih izdaleka, ključeve. Stoje na narednikovom stolu ili su obešeni o gajku uniforme.
Napravljeni su od zlata i u početku sam mislio da se šale kada su to govorili.
To su izmišljeni ključevi, otvaraju vrata bajki. To su ključevi Snežanine veštice.
Bilo kako bilo, stao sam kod onoga da je bajbokana sranje. Poprimiš njen izgled i obličje, jer provedeš mnogo godina u njoj i beton te oblikuje. Stopiš se s njim.

Matija, ubistvo


Na putu do zatvora, tramvaj prolazi kroz ulicu na rubu koje neka prostitutka hoda napred-nazad. Prostitutka je crnkinja i nosi šorc koji slabo šta pokriva. Povremeno se nasloni na klimavu stolicu, kojoj je pre mesto u kući, nego na trotoaru.

Nakon te ulice, tramvaj skreće ka zatvoru. Jasno je da se pejzaž menja, sama priroda postaje turobna. Kad se pogleda sa spoljašnje strane, zatvor deluje kao neko staro i nenaseljeno mesto.


Na Gugl mapama na zatvor se gleda odozgo i izgleda kao sivi pravougaonik. Svuda naokolo ima parkiranih automobila i nekoliko redova drveća, koje liči na zelene mrlje, a vidi se i krošnja kružnog oblika. Kad se slika uveća, može se stići do stražarnice, ne dalje od toga. Sa strane gde je rodbina, jedan muškarac stoji ispred ulaza, dok drugi sedi na drugoj klupi. S civilne strane, pak, čovek koji se nalazi ispred, stoji s rukama u džepovima i nosi farmerke. Malo dalje je jedan par, a jedan gospodin čeka da preuzme svoju ličnu kartu. Iz pozadine izranja deo jednog zatvorskog bloka, a nebo je otežalo, i deluje kao da pljusak samo što se nije sručio. Kad se još malo uveća, slika postaje zrnastija, a zatvor se zamagljuje, kao da je potonuo u more.


Kasacija


Kasacija je treći postupak, onaj na kome se određuje da li si unutra ili van. Obično potvrđuje prve dve sudske odluke, ali neki put nada ipak postoji. Mnogo puta se činilo da su neki moji ortaci gotovi, pa ipak su sve žalbe ulagali ispočetka. Mi, na primer, kažemo: „Ne idi u kasaciju“ kada neko priča naširoko o nečemu, jer je Kasacioni sud upravo to.

Buda, osuđen na 43 godine zbog otmice


Buda i ja smo veoma dugo sedeli u tišini, sve dok on, kao da se ponovo probudio iz nekog polusna, nije rekao: „Priča koja me je najviše pogodila tiče se jednog dečaka. Ali ne bih sad o tome.“

„O kom dečaku govoriš?“, pitala sam ga.

„Znaš li zašto me zovu Buda?“, odjednom se uozbiljio i gledao me prodorno. „Taj dečak je prvi započeo. Kada su ga vratili kući, bio je sav isprljan zemljom, izgledao je kao neki urođenik. Kovrdžava kosa više nije bila plava kao na početku, već puna prašine. Majka ga je neprekidno grlila, čim bi se završio jedan zagrljaj, usledio bi drugi, pa bi se činilo da je u pitanju jedan te isti zagrljaj, koji bi prekidala samo da bi ga pustila da diše. Nisam ga video, uspeo sam da pobegnem pre no što su stigli, ali su mi prepričali“, prevrtao je po rukama mentol bombonu, a onda ju je odmotao. „Dečak je jako dugo bio mentalno paralisan“, nastavio je zagrizavši bombonu i polomivši je na pola, „delovalo je kao da se zaustavio, poput automobila, voza, miksera, bilo čega što se nekada kretalo. Da, eto, izgledao je kao ugašeni mikser. Počeo je da crta neke siluete koje su ličile na mene, neke džinovske ljude po sredini lista papira. Svi su bili beli, bez boje, kao da je želeo da me pročisti. Jednom, kada su od tada prošla dva meseca, pored jednog je napisao Buda. Napisao je to crnim, izrazito crnim markerom, a onda je sve prežvrljao crtežom ogromne lopte. Ne znam zašto me je tako nazvao; hoću reći, ne mislim da ličim na njega.“ Buda je duboko udahnuo i rekao: „Taj dečak je još od samog početka bio pomalo čudan. Prvih nekoliko noći se budio i trčao unaokolo po kući onim nečujnim koracima, činilo se kao da je mačka. To me nije nerviralo, važno je da je ćutao, ne prozborivši ni reč. Međutim, jednog dana je čuo Sasu koji me je nazvao po imenu, pa je i on učinio isto. Dobro sam ga istukao i stavio mu povez preko očiju, jer sam se tako osećao sigurnije“.

More by Ana Popović

Sinopsis

Priča koju sam počela da pišem mogla bi da postane ili deo antologije kratkih priča, usredsređenih na različite, međusobno povezane likove, ili odlomak iz života jednog young adult-a. Nalazimo se u bliskoj budućnosti, a unutar jednog četa zabrinutih roditelja izbijaju uzbuna i panika, koje se u jednoj zbijenoj zajednici, naizgled obzirnoj i čestitoj, a uistinu modroj od zavisti i sebičnosti, lančano prenose. Pojavljuje se intenzivno – dok se nižu prepirke, laži, poze i uspesi malih, bednih moćnika – iskreno roditeljsko nerazumevanje emotivnog života dece, kao i potpuni fijasko u pokušaju da i...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

Jerihon

Gazdinska kuća, kako su je nazivali, usamljeno se uzdizala nad proplankom povrh brežuljka. Bila je to pravougaona, dvospratna kuća, uske i dugačke drvene konstrukcije. S velikog prozora na gornjem spratu, dok je sedeo na stolici za ljuljanje u hodniku, Jens je posmatrao krajolik koji se pružao duž reke. Njegove malene, crne oči sve vreme su pomno posmatrale horizont odenut mrakom i motrile su na svaki sumnjivi detalj. Elija i Natan su sedeli pored njega, na podu, i igrali se zarđalim autićima. Čuli su se uobičajeni zvuci noći – insekti, šuštanje lišća, poslednja mukanja iz štale - i škripa s...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Pande parka Ueno

Otkad su se deca rodila, ili možda otkad sam na društvenim mrežama, ili čak otkad sam zbog posla primorana da komuniciram na jasan i prijemčiv način, i da se, ukratko, pozivam na ono što je poznato, umesto da to izmišljam, delila sam svoje vreme na ono stvarno, to jest na ono u kome sam mogla da pričam sa sobom na svom stvarnom jeziku, i na lažno vreme, to jest na ono u kome sam morala da se izražavam po kategorijama, u okviru registara ili da zauzimam veštačke stavove. Čitala sam u romanima o upornim i nepokolebljivim ljudima koji bi ustajali u četiri ujutru, tuširali se hladnom vodom, a već...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

Na putu do kuće

Dok sedaju u kola i odlaze iz grada, pokušava da smiri napetost, govoreći da je za njega to bila jedna od onih nemogućih situacija, koju on naziva Šta-bi-ti-kad-bi? Ona klimnu glavom. „Te situacije ti nisu baš jača strana“, uputi mu komentar. „Šta hoćeš da kažeš? Ne znam šta je, jebote, više od toga trebalo da uradim?“ „Nemoj da psuješ. Mateo ponavlja sve što kažeš. Aliče baci pogled preko ramena. Mateo je utonuo u svoje sedište. „Hoćeš li mi reći gde sam pogrešio?“, upita on nakon nekog vremena. „Davide, sišao si s uma, potukao si se sa staklom. Da nije bilo mene, još bi bio tamo i lomio ...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Bljeskovi

U zbirci eseja pod naslovom Zen u umetnosti pisanja, Rej Bredberi piše da je od svoje dvadeset četvrte do svoje trideset šeste godine vreme provodio sastavljajući spiskove reči. Lista je glasila otprilike ovako: JEZERO. NOĆ. CVRČCI. JARUGA. POTKROVLJE. SUTEREN. KAPAK. DETE. GUŽVA. NOĆNI VOZ. SIRENA ZA MAGLU. SRP. KARNEVAL. RINGIŠPIL. PATULJAK. LAVIRINT OGLEDALA. SKELETON. Nedavno mi se dogodilo nešto slično. Živela sam u porodici koja mi je pružila dobro obrazovanje i dobar odnos prema životu, ali u poslednje vreme uporno preispitujem neke stvari. Mnoge su preostale i još uvek me plaš...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello
More in SR

Trilogija lutajućeg pola

Ispred tetka Nikoletine kapije bilo je mnogo ljudi koji su došli da isprate čika Titija na večni počinak, čika Titija koji je, uprkos tome što je voleo da popije, bio čovek u koga si se mogao uzdati, čovek veseljak, veliki belaj za svoju ženu. Mladi ljudi, nikad ne znate šta će vam Bog dati, ali eto, žena ga je negovala, po čitav dan mu je stavljala hladne obloge na čelo, vodila ga kod svakojakih lekara i eto s kakvom ga pompom sada ispraća, da vidiš samo od kakvog lepog drveta mu je kovčeg, javorovina čista. A unajmila je i žene da tri dana spremaju za daću, i kod popa Kristea je sama otišla...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Evolucija umnjaka

Još 47 noći Zubni tehničar mi vadi sondu iz usta. „Vidiš li ovo?“ pita me gotovo ponosno. Na sondi se nalazi tanak sloj sivkaste sluzi. „To sam ti izvadio iz džepa.“ Čudna reč za rupu između desni i poslednjeg kutnjaka u vilici. Džep mi deluje ogromno, kao nešto u čemu možete da čuvate ključeve, možda čak i gel za ruke ili telefon. U mom džepu nalaze se samo sažvakani ostaci hrane koji su se tu skupljali mesecima. Nedugo potom dolazi zubar, na ekranu pokazuje moju vilicu. Umnjak s donje desne strane je polegnut, koren je usađen pozadi u vilici, krunica pritiska poslednji zub. „Zašto to...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen

PROMENA

-Molim Vas, idite liftom, ja ću strčati stepenicama – viče mladi lekar i juri niz stepenište, preskačući po nekoliko stepenika. Mora da stigne. Nekoliko nedelja ranije, još u porodiljskoj postelji, majka se obratila pedijatru, jer je dete neprestano plakalo. Prilikom prve posete, čula je: - Nahranite ga jednom, ali dobro, najzad će se smiriti. U drugoj klinici rečeno joj je: - To su samo grčevi. Nemojte da jedete pržena jela. Mleko će Vam se poboljšati, a dete će prestati da vrišti. U privatnoj ordinaciji lekar se jednostavno osmehnuo: - A zašto da ne plače? Pa to je novorođenče. Pedijatri su ...
Translated from PL to SR by Ivana Drenjanin
Written in PL by Joanna Gierak Onoszko

Sinopsis

Priča koju sam počela da pišem mogla bi da postane ili deo antologije kratkih priča, usredsređenih na različite, međusobno povezane likove, ili odlomak iz života jednog young adult-a. Nalazimo se u bliskoj budućnosti, a unutar jednog četa zabrinutih roditelja izbijaju uzbuna i panika, koje se u jednoj zbijenoj zajednici, naizgled obzirnoj i čestitoj, a uistinu modroj od zavisti i sebičnosti, lančano prenose. Pojavljuje se intenzivno – dok se nižu prepirke, laži, poze i uspesi malih, bednih moćnika – iskreno roditeljsko nerazumevanje emotivnog života dece, kao i potpuni fijasko u pokušaju da i...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

S pticama delim nebo

      Ponekad stvarno postane neizdrživo. Toliko glasno mljackaju da su me probudile. Osim toga, još se i prepiru ko će dobiti najukusniji zalogaj, pa ne mogu da zaspim. Sve se čuje, iako su na prozorima dupla stakla i ramovi dobro dihtuju. Ovaj bi bundevino seme, onaj hoće laneno, jer tako simpatično hrska, najmlađi halapljivo grabe nadrobljeni hleb, ženke nikako ne žele lojnu kuglu. Ko bi pomislio da drozdovi, crvendaći, plave senice i zelentarke u svoje organe za varenje neće da strpaju baš sve što im padne pod kljun. Baš su probirljivi ovi stanovnici našeg parka. Čovek mnogo toga ne bi pom...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Kraj

Srećan kraj Probudila me je kiša. Umešala mi se u  san, pa u prvi mah nisam znala iz kog je sveta.  Plivala sam u beskraju Pacifika. Znam da je bio  Pacifik, poznajem ga iz televizijskih emisija.  Plivala sam kroz tirkiz i kristal. Tako kažu u  reportažama, tirkiz i kristal. S bokova su mi  visile ukrasne perle kojima se vezuje kupaći  kostim. Njega znam sa fotografija. Moj prvi  kupaći kostim, dečji. Nebo je spustilo zavesu  dok sam popravljala čvor. Teške kapi pljuskale  su mi po temenu i ispruženim rukama, postajale  su sve gušće i teže, dok voda nije prekrila  čitav svet. Obavila me je k...
Written in SR by Jasna Dimitrijević