View Colofon
Original text "Gerico" written in IT by Fabrizio Allione,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Jerihon

Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Gazdinska kuća, kako su je nazivali, usamljeno se uzdizala nad proplankom povrh brežuljka. Bila je to pravougaona, dvospratna kuća, uske i dugačke drvene konstrukcije.

S velikog prozora na gornjem spratu, dok je sedeo na stolici za ljuljanje u hodniku, Jens je posmatrao krajolik koji se pružao duž reke. Njegove malene, crne oči sve vreme su pomno posmatrale horizont odenut mrakom i motrile su na svaki sumnjivi detalj. Elija i Natan su sedeli pored njega, na podu, i igrali se zarđalim autićima.

Čuli su se uobičajeni zvuci noći – insekti, šuštanje lišća, poslednja mukanja iz štale - i škripa stolice za ljuljanje.

Jens je u desnoj ruci držao dvocevku, dok mu se pored nogu nalazila kutija do vrha puna metaka. S vremena na vreme bi, skrenuvši pogled s njive preko međe, položio ruku na glavu svog sina.

Elija, dečak puti svetle poput bisera, kose plave, skoro prozirne, neboplavih očiju, nežnih crta lica. Ovaj drugi i stariji, Natan, u svemu jednak ocu: tamnoput, prav skoro kao strela, suvonjav, ali žilav kao prut.

Elija je pokrenuo autić, povlačeći ga nekoliko puta unazad po podu. Podigao ga je i zakočio točkove dlanom da zaustavi oprugu. Spustio se na kolena, okrenuo se prema stepenicama i dao znak Natanu da se pomeri.

Spustio je autić na pod, otpustio točkove i posmatrao kako odlazi, ubrzava, menja smer i kotrlja se niz stepenice.

Odjekivao je na svakom stepeniku kako je padao, a kad je dospeo u prizemlje, još koji tren se moglo čuti njegovo pomeranje.

Elija frknu i krenu da silazi.

Začu se škripa ulaznih vrata, zatim nekakav šum iz kuhinje, kao bat koraka, i Elija odmah zastade.

Jens poskoči stegnuvši pušku.

„Brzo u sobu“, reče.

Dvojici braće nije bilo potrebno ponavljati dva puta. Jurnuše u sobu, zaključaše vrata i zamandališe žaluzine.

Jens ponovo ču onaj bat koraka u hodniku. Bilo ih je mnogo. Držao je čvrsto pušku između ramena i brade, uperenu ka dnu stepeništa.

Ustuknu, približavajući se prozoru. Pogleda preko ramena.

Čopor od pet, šest vukova vrzmao se po dvorištu. U štali i kokošinjcu vladala je tišina, delovalo je kao da životinje ništa nisu primetile.

Zaustavio je stolicu da se ne ljulja desnom nogom. Zatim je čuo škripu prvih koraka na stepeništu. Peli su se.

Jens je slobodnom rukom preturao po džepu svojih pantalona. Pronašao je vijak, uzeo ga i bacio niz stepenice. To odzvanjanje je zaustavilo zveri. Jens je iskoristio taj predah. Sagnuo se, naslonivši se na pušku, napunio džepove mecima i ponovo se podigao na noge.

Nastavili su da se penju. Jedno crveno oko je izronilo.

Vuk je ispružio njušku prema mesečevoj svetlosti koja je lukavo prodirala kroz okno prozora.

Jensova puška bila je uperena u zver.

Bio je to sablasno mršav vuk. Po rubovima njegove njuške nazirali su se tragovi nezarasle rane. Iskezio je zube, a posekotina sa desne strane otkrivala mu je propale, ali i dalje smrtonosne zube.

Nakostrešio se i prišao na još nekoliko koraka od čoveka.

Jens je čvrsto držao prst na obaraču, raširenih i nepomičnih zenica, ne trepnuvši nijednom. Iza je spazio još dva crvena oka. Sada su se na stepenicama nalazila dva vuka.

Čekao je. Čekali su i oni.

Prvi vuk je nastavio da prilazi, režeći i pokazujući svoje očnjake.

Kada se čovek našao na svega nekoliko metara udaljenosti, nervozne noge životinje grčevito su poskočile, a Jens je povukao obarač.

Pogodio je zver u skoku, dok su joj šape bila na pola metra od zemlje. Silina metka odbacila je telo zveri na zid. Mrlja od krvi razlila se po zidu.

Jens je ostao pribran. Nanišanio je vuka koji je bio odmah iza i ispalio još jedan hitac. Druga životinja nije ni stigla da skoči, ostala je prikovana za stepenice. Jens je spazio druge vukove spremne da se popnu. Bacio se na njih držeći pušku kao da je koplje. Uspeo je da osujeti napad još jedne životinje, ranio je više puta po glavi, sve dok se nije potpuno raspukla. Iz džepa je izvadio još metaka i brzo napunio oružje, bez bojazni, bez oklevanja.

Sišao je trkom niz stepenice, prošavši pored leševa i video tri vuka kako drhte u polutami kuhinje. Pogodio je u vrat onog najbližeg, i potrčao prema ostalima, ali oni su pobegli.

Stigao je do ulaznih vrata i kada je uvideo da su zveri otišle, zatvorio ih je i vratio se nazad.

Poslednji vuk na koga je pucao ležao je na boku, nepokretan i nemoćan. Previjao se u isprekidanim grčevima. Polumrtav, brektao je zverski, ali je i dalje prkosno režao. Nekoliko puta je pokušao da se podigne na noge. Sapletao se, padao, podrhtavao kao da klizi po ledu. Pokušao je da pokaže svoje očnjake, ali je uspeo samo da njušku protrlja o sopstvenu krv.

Jens mu se približio i dokrajčio ga tako što mu je pucao u glavu.

Bila je to ženka. Grudi su joj bile izgrižene i izjedene, što je bio znak gladi njenih mladunaca.

Jens se popeo uz stepenice, i pozvao decu. Pre odlaska na spavanje, očistili su kuću detaljno, po navici.


VIII


Koliko puta li je Jens rekao sebi da će jednom objasniti sve svojoj deci. Jednog dana, govorio je, jednog dana ću im ispričati baš sve. O muškarcu i o ženi, o svemu na ovom svetu. I izvinjavaće im se, reći će da je ćutao, ne bi li ih zaštitio. Da mu je to bila dužnost, da ih zaštiti. To obećanje je dao sebi pre mnogo godina i želeo je da ga ispuni. Pričaće im o Ajlin, reći će im da su i oni imali majku. Ženu koja je pravim čudom ostala u drugom stanju, a potom ih donela na svet, dojila ih, i prenela ih iz nematerijalnog u stvarni svet. „A gde je sada naša majka?“, pitaće ga, a on, šta će im on odgovoriti? Pitao se da li je ta istina zaista bila dar. U toj priči je bilo samo boli, i on je odlučio da je zadrži za sebe, da je preuzme na sebe kao breme, kao kaznu. Zatim je razmišljao kako bi trebalo da im kaže da ne sahranjuju sva deca leševe tokom odrastanja, da to nije nešto što deca rade, da se to ne radi, da reke inače ne nose ljudske lešine. Trebalo bi da im ispriča zašto i odakle potiče ta neumoljiva poplava mrtvih, zašto je se plašio i zašto su morali da ih spale. I tako će ih i dalje držati u neznanju i zarobljene u tom malom svetu, gde je zlom moguće upravljati, obuzdavati ga, rasparčati ga i sakriti unutar drugog zla, a zatim pokopati i zaboraviti, makar na kratko. Nije ih čak ni naučio da čitaju, jer, mislio je, čitanje je ključ svega, menja svaku misao. Kada naučiš da postoji znanje koje se zauvek može zapisati i sačuvati, da postoji sećanje koje se ne može izbrisati, tada više ništa ne prihvataš i sve postaje tajna koju razotkrivaš i tumačiš. Prestaneš da budeš poput deteta koje veruje u sve, počinješ da postavljaš pitanja, a odgovori te ne zadovoljavaju. Naučiš da je istina jedna velika zbrka, da postoji samo jedan korak napred, pa onda još jedan, i još jedan, dok ne shvatiš da je istina nedostižna i da možda i ne postoji.

Pitao se koliko će još moći da potraje ta čarolija.

Plakao je, plakao u tišini. Nije mogao da zaustavi suze. Samo suze, ništa drugo. Klizile su mu niz dlanove i lice.

U toj hladnoj noći, kišnoj i vetrovitoj, pod treperavim svetlom lampi, s molitvama u srcu za čoveka na umoru, sedeli su na podu, pribijeni poput seni drevnog sveta, vekovima pokopanog i zaboravljenog zarad opšteg dobra, jedan otac, njegovi sinovi i misterija postojanja, krhkost i konjska izdržljivost svakog bića, vreme koje proždire i ono koje leči.

Kad beše duboka noć, spavali su zagrljeni u mraku.

Oluja beše prošla, neki vuk je zavijao na goli i divlji mesec.


IX


Natan se probudio. Jensa nije bilo. Elija je ležao na podu, nogu pokrivenih ćebetom. Protrljao je oči, ugledao zoru i sunce kako se uspinje i probija kroz nebo.
Osetio je miris kafe. Na stolu su bili ostaci obroka spravljenog na brzinu. Ustao je i otišao do stola.

Na tanjiru je i dalje bilo parče hleba, samo okrajak, i trunčica džema. Osećao je glad, činilo mu se da nije jeo danima.

Kafa je bila hladna. Napunio je šoljicu i ispio je. Kafa mu je uskomešala prazan stomak.

Skuvao je jaje. Isekao je nožem nekoliko komada suvog vučjeg mesa i propržio ih sa jedne i sa druge strane u šerpi na puteru, ne bi li ih smekšao. Seo je za sto i jeo kao da nije jeo godinama.
Pomislio je na majku.


*


Jens je bio u podrumu, zajedno s bratom Efraimom. Sedeo je skrštenih ruku i ispruženih nogu. Gledao je čoveka na oltaru sa samilošću paraklisa.

— Jens, — prošaputa brat Efraim. Zakoluta očima, duboko udahnu, i u hropcu se nakašlja. — Jens, — opet će on.


Jens se približi. Okrenu vlažnu oblogu koju mu je ranije stavio na čelo. — Šta je? — pitao je. Temperatura mu je rasla i sve više je buncao.

— Kako je devojčica?

Jens mu opipa puls. Pritisak je bio nizak, otkucaji gotovo neosetni. — Dobro je, ne brini, — još jednom ga uveri.

— Gde je? — okrenu se ka čoveku koji ga je negovao i pratio ka nadolazećem mraku. - Jel’ gore s decom? — Jens klimnu glavom. — Dobro, — uzdahnu brat Efraim. — Šta si im ispričao?

Jens približi stolicu. — Sve.

— Sve?

— Sve što treba da znaju.

Brat Efraim sklopi oči. — Kako su reagovali? — upita. Ponovo otvori oči.

— Ne znam. Mislim da su na neki čudnovat način to već i znali. Bili su mali, ali nečega se ipak sećaju.

— Može biti, — odvrati brat Efraim. — Deca razumeju ono što čak ni svetitelji nisu u stanju. — Zaćuta na trenutak. — Jens, — nastavi, — hoću da te zamolim nešto. Delovaće ti čudno, ali želim da mi to učiniš. Iako znam da nema potrebe, ipak se bojim.

Jens se nagnu napred, pažljivo slušajući. — Reci mi.

— Sećaš li se kako smo u Bet Šemešu, dok smo išli u školu, u spavaonicama, kao mali, nakon odlaska iz Doma za odgajanje, pevali jednu pesmu pre odlaska na spavanje, sećaš li se? Imala je nekoliko strofa i neki glupi refren koji se rimovao, — brat Efraim prasnu u promukao i zastrašujući smeh, koji kao da je već pripadao svetu mrtvih, — sećaš li se, Jens?

— Naravno da je se sećam, - odgovorio je s osmehom, — s vremena na vreme mi se javi i onda ne mogu da zaspim. Zašto me to pitaš?

— Voleo bih da mi je otpevaš, zaboravio sam reči, — reče brat Efraim. – Sama pomisao da ću je ponovo čuti me smiruje. Jel’ bi učinio to za mene?

Jens je zaćutao na trenutak, a onda se trgnuo. Otišao je do vrata i zatvorio ih. Vratio se do oltara, približio stolicu i pročistio grlo. Prisetio se prvih stihova, pretvarajući se da ih je zaboravio, iako ih se dobro sećao, kao da su mu bili urezani ispod kapaka.

— Zamisli da ih pevaš Natanu i Eliji, — požurivao ga je brat Efraim slabašnim glasom. — Nisi ovde. Zamisli da si s Ajlin i decom, u maloj kući okrenutoj ka moru. Da ste poslednji ljudi na zemlji. Zamisli da je to pesma radosti.

Jens je zatvorio oči. Skupio je hrabrost i počeo da peva. Sve mu je delovalo tako besmisleno. Onda je pogledao brata Efraima u lice, spokojno kao u detenceta koje samo što nije zaspalo, pa je nastavio da falšira tu glupu pesmu, verujući u svaku reč koju peva, kao da je molitva ili predskazanje.

Stisnuo je ruku prijatelja i osetio kako se život gasi s notama ove uspavanke.

More by Ana Popović

Sinopsis

Priča koju sam počela da pišem mogla bi da postane ili deo antologije kratkih priča, usredsređenih na različite, međusobno povezane likove, ili odlomak iz života jednog young adult-a. Nalazimo se u bliskoj budućnosti, a unutar jednog četa zabrinutih roditelja izbijaju uzbuna i panika, koje se u jednoj zbijenoj zajednici, naizgled obzirnoj i čestitoj, a uistinu modroj od zavisti i sebičnosti, lančano prenose. Pojavljuje se intenzivno – dok se nižu prepirke, laži, poze i uspesi malih, bednih moćnika – iskreno roditeljsko nerazumevanje emotivnog života dece, kao i potpuni fijasko u pokušaju da i...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

Rečnik zatvorenika

Rečnik zatvorenika sadrži glasove i priče ljudi na odsluženju kazne u okružnom zatvoru Loruso i Kutunjo, u V bloku paviljona C, namenjenom „izolovanim zatvorenicima“. Nastao je tokom dvogodišnje radionice kreativnog pisanja koja je organizovana u samom zatvoru. Svi znamo šta označavaju reči „kuća“, „zima“, „ljubav“, i njihovo značenje je neupitno. Ali u zatvoru se značenje reči menja i ova promena određena je samim prostorom: unutra postoji samo unutra, a reči postaju zastarele, tj. kao da su zamrznute u nekom praiskonskom vremenu. I baš u tim zajedničkim rečima leži moć: reči koje su spolja ...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello

Pande parka Ueno

Otkad su se deca rodila, ili možda otkad sam na društvenim mrežama, ili čak otkad sam zbog posla primorana da komuniciram na jasan i prijemčiv način, i da se, ukratko, pozivam na ono što je poznato, umesto da to izmišljam, delila sam svoje vreme na ono stvarno, to jest na ono u kome sam mogla da pričam sa sobom na svom stvarnom jeziku, i na lažno vreme, to jest na ono u kome sam morala da se izražavam po kategorijama, u okviru registara ili da zauzimam veštačke stavove. Čitala sam u romanima o upornim i nepokolebljivim ljudima koji bi ustajali u četiri ujutru, tuširali se hladnom vodom, a već...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

Na putu do kuće

Dok sedaju u kola i odlaze iz grada, pokušava da smiri napetost, govoreći da je za njega to bila jedna od onih nemogućih situacija, koju on naziva Šta-bi-ti-kad-bi? Ona klimnu glavom. „Te situacije ti nisu baš jača strana“, uputi mu komentar. „Šta hoćeš da kažeš? Ne znam šta je, jebote, više od toga trebalo da uradim?“ „Nemoj da psuješ. Mateo ponavlja sve što kažeš. Aliče baci pogled preko ramena. Mateo je utonuo u svoje sedište. „Hoćeš li mi reći gde sam pogrešio?“, upita on nakon nekog vremena. „Davide, sišao si s uma, potukao si se sa staklom. Da nije bilo mene, još bi bio tamo i lomio ...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Bljeskovi

U zbirci eseja pod naslovom Zen u umetnosti pisanja, Rej Bredberi piše da je od svoje dvadeset četvrte do svoje trideset šeste godine vreme provodio sastavljajući spiskove reči. Lista je glasila otprilike ovako: JEZERO. NOĆ. CVRČCI. JARUGA. POTKROVLJE. SUTEREN. KAPAK. DETE. GUŽVA. NOĆNI VOZ. SIRENA ZA MAGLU. SRP. KARNEVAL. RINGIŠPIL. PATULJAK. LAVIRINT OGLEDALA. SKELETON. Nedavno mi se dogodilo nešto slično. Živela sam u porodici koja mi je pružila dobro obrazovanje i dobar odnos prema životu, ali u poslednje vreme uporno preispitujem neke stvari. Mnoge su preostale i još uvek me plaš...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello
More in SR

24

17 22. 12. 2014. Diario de Vida Utvarna priroda na trgu Placa de Espanja ogledala se u tome što je odavala utisak veličanstvenosti pređašnje civilizacije, koja je u modernom dobu izgubila smisao. Šta će kolonizatorskoj sili ovoliki trg, pompezno podeljen na španske provincije, predviđen za svečanosti prošlih vremena? Kočije su obigravale oko fontane pružajući turistima jeftino igranje plemstva. Dobro je, barem nema segveja ovde. Jedan konj je iskoristio nepažnju kočijaša, oslobodio se jarma i galopom otrčao ka svojoj novostečenoj slobodi. Ostavljajući za sobom zbunjenost, škljocanje aparata ...
Written in SR by Marija Pavlović

UPRKOS PROLEĆU

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideset...
Written in SR by Ana Marija Grbic

Very Important Person

Ponovo sam po ceo dan buljio u svetleće brojeve iznad lifta. 8 … 7 … 6 … 5 … 4 … 3 … 2 … 1 … „Dobar dan, gospodine Seljak.” Svaki put ga pozdravim, jer svoj posao obavljam profesionalno. Odgovori mi ćutanjem, i on je profesionalac. Kad imam sreće, na njegovom kamenom licu zasija brazda. Ako je dobro raspoložen, podigne desnu obrvu kao da želi da kaže: „Znam da si tu, ali moje misli su direktorske.” Koliko puta sam rekao sam sebi da ću ga ostaviti na miru. Da ću na ignorisanje odgovoriti ignorisanjem. Ali, mama me je učila da prema ljudima u odelima i kravatama moram da se ponašam lepo. Kada je...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Andraž Rožman

Automobil iz stare Grčke

Bio je vreo junski dan. Samo, tada se nije govorilo jun, već targelion, ili skiroforion. Dve prilike izašle su izvan atinskih zidina, u srdačnom razgovoru, i nastavile šetnju prirodom duž korita reke Ilis. Razgovarali su uglavnom o ljubavi. Dečak, mlađi od njih dvojice, sa sobom je nosio prepis tuđeg traktata o tome kako je ljubav zlo, u šta je i sam verovao. Zapravo, sve o čemu je on razgovarao bio je taj traktat. Stariji muškarac se u sebi nije slagao sa njim, ali strast s kojom je mladić govorio prilično ga je uzbuđivala. Kada su došli do jednog visokog platana, muškarac se ispružio u trav...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl

Ptice koje odaju budućnost

Izgleda kao nemoguć spoj sove, slepog miša, pingvina i rakuna; ima plavo krzno, velike, crvene oči, žuti kljun; nema ruke, već dva mala krila koja se pokrenu kada se uključi. Srećan rođendan, kaže ona. Noa misli da je kupovina vredela iako je potrošila malo više od planiranog. Trebalo joj je deset džeparaca da sakupi novac, ali joj je sada, dok ga gleda tako srećnog, drago što se odrekla bioskopa, luna parka, pa čak i kuglanja sa drugaricama petkom. Danijel pridržava igračku kao da je živa pokušavajući da prozre nešto u njenim očima. Noa pomisli da roditelji tako gledaju svoju novorođenčad,...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

Na putu do kuće

Dok sedaju u kola i odlaze iz grada, pokušava da smiri napetost, govoreći da je za njega to bila jedna od onih nemogućih situacija, koju on naziva Šta-bi-ti-kad-bi? Ona klimnu glavom. „Te situacije ti nisu baš jača strana“, uputi mu komentar. „Šta hoćeš da kažeš? Ne znam šta je, jebote, više od toga trebalo da uradim?“ „Nemoj da psuješ. Mateo ponavlja sve što kažeš. Aliče baci pogled preko ramena. Mateo je utonuo u svoje sedište. „Hoćeš li mi reći gde sam pogrešio?“, upita on nakon nekog vremena. „Davide, sišao si s uma, potukao si se sa staklom. Da nije bilo mene, još bi bio tamo i lomio ...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione