View Colofon
Translations
Published in edition #2 2019-2023

UPRKOS PROLEĆU

Written in SR by Ana Marija Grbic

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideseti krug "butina bez pipke", za osećaj u grudima kada više ne možeš, pad na kolena, dodir asfalta rukama, odranu kožu i nadu da su drugarice prošle još gore. 
      Zbog toga što je odrasla, Marijana sada razgovara telefonom i dok se tušira i dok baba priča o mladosti i dok se majka i otac svađaju. Marijani i sada, u kadi, zvoni telefon i ona se javlja. To je neka devojka zove na tuču, kaže joj kurvo uzela si mi dečka, a ona, naravno, pristane, zahvali se i prekine vezu. Tri je puna sata Marijana Grujić provela u kadi pokušavajući da iz nje nikada ne izađe. Prvo se zalepila leđima za mokro dno, onda je skupila noge i pribila ih uz hladne zidove. Topli izdah vode podsećao ju je na kanalizaciju pored koje je lovila malene zelene žabe. Da je nastavila da lovi žabe, igra lastiš, da je nastavila da otkida glave lutkama i da je zamolila babu da joj sašije još jednu haljinicu za barbiku sada ne bi morala da se tuče. Sama je kriva. Život se smenjuje ali šta ti ima da se smenjuješ zajedno s njim, razljuti se Marijana i shvati da mora da ode na tu tuču od čega joj pripadne muka i skoro povrati deo večere. Aprilsko veče razvilo se u silnu buku u ušima Marijane Grujić i ona tu noć prospava u znoju, bez ikakve nade da će sutra ponovo biti dovoljno mlada da ne mora da ode na pasarelu i tamo se pesniči i pljuje. 
      Ujutru je baba suvom krpom brisala kruške zrele kao novorazvijena guzica Marijanina, u podne se služio klimavi ručak od nekvalitetnog mesa a popodne je sve to naraslo u suvereni oblak haosa u stomaku Marijane Grujić koja se spremala za okršaj. Tako se živi život, razmišlja ona dok s bolom i strahom obuva patike koje je prerasla. To će biti poslednji par patika koji će Marijana prerasti i da je to tada znala, da je znala da će se baš tim patikama prekinuti detinjstvo, i da je detinjstvo ono što je zauvek iza, da je znala sve to odmah bi skočila s dvanaestog sprata solitera.
      Na pasareli se sitna salasta magla razvlači po toplom betonu. Devojka koja hoće da se tuče povela je društvo. Dvadeset naoštrenih adolescenata cupka u mestu i čeka da mekani korak odzvoni negde blizu. Marijana Grujić hoda ali to ne oseća kao hod. U šaci steže kamenčić, pertle je vezala snažno. Utapa se u masu kao da je njihova. Devojčica koja želi da je tuče dobije povratnu. Pa još jednu i onda pada na pod. Nešto se besno i lajavo zatalasa između sinapsi Mirjaninih i ona besno nasrne još jače ali je tada masa poklopi pesnicama i šamarima sve dok joj glavica ne udari tupo o nezgodnu prirodu betonskog bloka. Tišina koja je tada dotakla telo Marijane Grujić mogla se osetiti kao najlepši sladoled od vanile, snažno i delikatno. Proleće se povuklo u toaletne stočiće svojih napuderisanih gospodarica i ostavilo pasarelu praznom. Šta to čuje ta prolećna noć?
      Marijani se malena barica mokraće razlila po gaćicama. Iz ove perspektive ona jasno vidi kako žaba puni usta vazduhom i preživljava. Primeti i svoje prste što leže pored glave i seti se prvog orgazma pa shvati da se život smenio i da više nikada ništa neće biti bolje. 
      Ponadala se da je glavom udarila dovoljno jako i da će zaboraviti lepa jutra detinjstva koja je izgubila. Njena stopala su u trenu porasla za još jedan milimetar i zauvek prestala da rastu. Uprkos proleću.

More by Ana Marija Grbic

SKOROSMRTNICA

IZ ZBIRKE PRIPOVEDAKA SKOROSMRTNICA DISCLAIMER: Skorosmrtnica je zbirka krastkih priča koja se sastoji iz šest ciklusa (Jedna neobična vest, Ptice ne preleću prigradska naselja, Crtice iz minibusa, Skorosmrtnica, Na usta, Ako ste nas bombardovali. Svaki od ciklusa sadrži pet kratkih priča. Priče sažimaju junake i događaje, ostaju otvorene na kraju, često su bez uvoda i međusobno se povezuju prostorno. Kao celina, zbirka priča Skorosmrtnica teži humornom i ironijskom odnosu prema ozbiljnim temama svakodnevnice čoveka koji se našao u graničnom istorijskom ili intimnom periodu. CIKLUS PTICE NE...
Written in SR by Ana Marija Grbic
More in SR

Kamenac

Vidite, potrebno je vremena da se stvore naslage kamenca na glavi tuša. Dok visim sa obmotanim crevom tuša oko vrata, delom u hodniku, a delom na stepenicama, pomišljam: da su svi moji prijatelji videli moje kupatilo, bilo bi im jasno. Da su se bar jednom popeli gore, poput Eme onog jednog popodneva, pogledali bi glavu tuša, otvorili i zatvorili česmu, videli kamenac na staklu tuš kabine, dlačice u lavabou nakon zbrzanog brijanja i shvatili bi: taj dečko je gotov, moramo mu pomoći. Kupatilo je bilo ključno, ali naravno bilo je i drugih signala: već dugo nisam nosio farmerke; zulufi mi više ni...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Lisa Weeda

S pticama delim nebo

      Ponekad stvarno postane neizdrživo. Toliko glasno mljackaju da su me probudile. Osim toga, još se i prepiru ko će dobiti najukusniji zalogaj, pa ne mogu da zaspim. Sve se čuje, iako su na prozorima dupla stakla i ramovi dobro dihtuju. Ovaj bi bundevino seme, onaj hoće laneno, jer tako simpatično hrska, najmlađi halapljivo grabe nadrobljeni hleb, ženke nikako ne žele lojnu kuglu. Ko bi pomislio da drozdovi, crvendaći, plave senice i zelentarke u svoje organe za varenje neće da strpaju baš sve što im padne pod kljun. Baš su probirljivi ovi stanovnici našeg parka. Čovek mnogo toga ne bi pom...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

Svi će ljudi braća biti

Posmatrajući Andreja kako odlazi, zavolela sam ga. Oči su mi bile uprte u crni ispupčeni ranac koji je nosio na leđima poput štita. Ranac je bio dupke pun i odmah se videlo da nije na proputovanju, da se nikuda nije zaputio. Da se tako popeo na planine, možda bi ga ranac povukao unazad, u provaliju. Rajsferšlusi ranca bili su dotrajali, svakog časa su mogli da popuste i popucaju, a ja sam zamišljala kako se ranac otvara, kao airbag, vazdušni jastuk, bivajući sve veći i veći, kao padobran koji ga podiže i odnosi na mesto na kom treba da bude. U prvom srednje sva su deca na ramenima nosila tešk...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Yelena Schmitz

Automobil iz stare Grčke

Bio je vreo junski dan. Samo, tada se nije govorilo jun, već targelion, ili skiroforion. Dve prilike izašle su izvan atinskih zidina, u srdačnom razgovoru, i nastavile šetnju prirodom duž korita reke Ilis. Razgovarali su uglavnom o ljubavi. Dečak, mlađi od njih dvojice, sa sobom je nosio prepis tuđeg traktata o tome kako je ljubav zlo, u šta je i sam verovao. Zapravo, sve o čemu je on razgovarao bio je taj traktat. Stariji muškarac se u sebi nije slagao sa njim, ali strast s kojom je mladić govorio prilično ga je uzbuđivala. Kada su došli do jednog visokog platana, muškarac se ispružio u trav...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Flomaster

      Robert je prvo sam na sofi, levo od fleke koju je Sven pre nekoliko meseci napravio crvenim flomasterom. Pita kako sam, da li rade apoteke i prodavnice, imam li sve što mi treba, šta ću ako se nešto desi. Dobro sam, rade, imam, neće se ništa desiti. Svakog dana me pita isto, svakog dana mu isto odgovaram. Ovde se ništa ne dešava posle pet po podne. Poenta zatvaranja je da se ništa ne desi, htela bih da dodam, ali znam da to nije pametno. Robert kaže da je žedan, ustaje po čašu vode. Nema gradskog prevoza, svi su u stanovima, na ulicama je samo policija, hitna pomoć, dostavljači na bicikl...
Written in SR by Jasna Dimitrijević