View Colofon
Translations
Published in edition #2 2019-2023

SKOROSMRTNICA

Written in SR by Ana Marija Grbic

IZ ZBIRKE PRIPOVEDAKA SKOROSMRTNICA

DISCLAIMER: Skorosmrtnica je zbirka krastkih priča koja se sastoji iz šest ciklusa (Jedna neobična vest, Ptice ne preleću prigradska naselja, Crtice iz minibusa, Skorosmrtnica, Na usta, Ako ste nas bombardovali. Svaki od ciklusa sadrži pet kratkih priča. Priče sažimaju junake i događaje, ostaju otvorene na kraju, često su bez uvoda i međusobno se povezuju prostorno. Kao celina, zbirka priča Skorosmrtnica teži humornom i ironijskom odnosu prema ozbiljnim temama svakodnevnice čoveka koji se našao u graničnom istorijskom ili intimnom periodu.


CIKLUS PTICE NE PRELEĆU PRIGRADSKA NASELJA

Svaki dom kulture u svakom manjem mestu pretvorio se u prodavnicu ispred koje njih trojica ili četvorica u gumenim abibas papučama cevče pivo. Jedan kaže političari su govna drugi opsuje treći pljucne u stranu a četvrti, ako takav postoji, samo tiho pritiska limeni okrajak nekadašnjeg oluka uz pod. U takvom društvu nikada nećete sresti Jovana Vokanovića, sina jedinca velikog desimirovačkog domaćinstva, skoro fakultetski obrazovanog, s finim interesovanjima i letovanjima na grčkom primorju. Jovan ne kupuje u ovoj prodavnici krcatoj nekakvim lokalnim proizvodima c klase od kojih mu se možda najviše gadi korpica usranih jaja što stoji odmah pored kase. Ipak, onda kada ga mrzi da ode do grada i snabde se kvalitetnim proizvodima nemačkih i francuskih distributera o kojima on, kao poludiplomirani ekonomista, zna dosta, nekako skupi snagu pa prođe kroz te otrcane rafove. Još bi Jovanu lako bilo da ne mora da se susretne s kasirkom Jagodom Velikić, visokom kao krst ispred desimirovačke crkve, crnom kao opornički zimski mrak. Jagodino sada natrulo žuto-crno zubalo bilo je prvo s kojim se dodirnuo jezik Jovana Vokanovića i on se, neobično, svakoga puta kada ga ona pogleda priseti te večeri u bilijar klubu i jeza ga prođe od pomisli da je mogao završiti s njom i sada je ljubiti u ta škrbava usta. Ta škrbava usta baš je to tako sebi definisao dok je pokušavao da odlepi novčanicu od novčanice gledajući u ona usrana jaja pre nego u oči neobično tužne Jagode Velikić. A pogled njen, što je svaki dan vrcavo poigravao po kupcima i lovio nemasne i one malo masnije šale, ugasio bi se i pao na pod svaki put kada bi Jovan kročio u prodavnicu. Zapravo, bila je sigurna Jagoda, mogla je da oseti miris benzina njegovog automobila, mogla je da prepozna da će ući po zvuku njegovog parkiranja i što je najgore, Jagoda ni posle svih prezrivih nepogleda nije uspevala da udavi tog leptira među jajnicima što bi joj svakog puta razmahao tvrdim krilima po utrobi. Jer ona je predosećala da bi Jovan u svakom trenutku mogao da podigne pogled, uhvati je za ruku i kaže joj Jagoda ja bih da te ženim. Ali neće Jovan nikada oženiti Jagodu. On će do četrdesetosme godine živeti od para svojih roditelja, negde u četrdesetoj će naći neku dvadesetogodišnjakinju kojoj će otvoriti frizerski salon, ona će mu roditi dva deteta, jedno debelo a drugo lepo na nju, i varaće je ponekada s njenom kumom što pravi visoke princes krofne. Ono što Jagoda ne razume, dok prstom prelazi preko selotejpa što se nikako ne može odlepiti s pulta i dok uredno ređa suve sutrašnje hlebove i dok joj niz obraz klizi slana suzica razočaranja jeste da u celom životu Jovana Vokanovića od sada, kada joj je bacio tih dvadeset dinara pred šaku, pa do trenutka kada bude umirao od ciroze, da u celom tom životu neće postojati jedan jedini trenutak čija se silina može meriti s Jagodinom najsvakodnevnijom šalom, što je onako uzgred dobaci koleginici kad god u radnju uđe neki zgodan momak i potom skupi okice, uhvati se za čelo pa raširi dva reda žuto-crnih zuba u osmeh.
Jagoda to ne razume ali će se sutra, sasvim sigurno, isto tako osmehnuti.

CIKLUS CRTICE IZ MINIBUSA

Prvo ulje na platnu slikara Neše Nedeljkovića prodato je upravo u minibusu firme Gea nadomak Bujanovca. Prijatelj je ponudio pedeset evra, tako je glasila sms poruka i Neša je bio zahvalan bogu što je još uvek s ove strane granice pa je mogao da primi tu predivnu vest. Prvo je neko vreme gledao u mobilni telefon a onda je počeo da smišlja najteatralniji način na koji će to saopštiti svojoj ženi Đurđi Nedeljković što je u tom bitnom trenutku propisno hrkala na naduvanom jastučetu za kola malog prsta zakočenog za ceger pun dinara. Nakon nekoliko minuta Neša polagano probudi svoju ženu, pokaže joj sliku i pita je da li bi volela da je zadrže u kući ili poklone prijateljima. Đurđa, koja je od kada je Neša otišao u penziju veoma poštovala ulazak u umetnost svoga muža koji joj se najzad pridružio, pomalo je ravnodušno predložila da se slika pokloni kumovima. Na to je Neša malo odskočio od sedišta i skoro, a to je i njega zaprepastio, povikao uz smeh: A ne možemo ovu da damo. Penzionisana profesorka muzičkog Đurđa Nedeljković uspravila se na sedištu i pogledala u popucale kapilare u muževljevim očima dok je on reljefastim jezikom gotovo oblizao okvir svojih naočara. Jer taj je trenutak bio najbitniji u životu Neše Nedeljkovića, on je znao da će i njemu doći zlatni talas, znao je to i onda dok su ga devojke odbijale jer je imao akne, i dok je bio najbolji đak u razredu, i kada su majka i otac umrli pa nije uspeo da završi prava već se celoga života zagledavao u tumorne trbuhe yugo automobila. Znao je Neša Nedeljković da će doći dan sličan ovome, da će se sa njegovih prstiju odjednom sljuštiti decenijske naslage motornog ulja. Sada se rascvetao, kao drveće na njegovim slikama, Nešin mozak se pružao nebu u ljubičastim nijansama. Možda se šlogirao, pomislila je pomalo naivno Đurđa netremice gledajući u pulsirajuće oči svoga muža. Nju ne damo jer je kupljena, zato je ne damo, konačno je izustio Nedeljković nekakvim čudnim glasom, piskavim a otresitim: skoro da je zakreštao. Penzionisana profesorka muzičkog poskočila je s mesta vidno srećna, izgrlila muža nekoliko puta, poljubila ga u usta vlažnim negovanim usnicama i pijuknula nekoliko puta u vazduh. Posle su dugo gledali u tu sliku koju su fotografisali mobilnim telefonom kao i sve slike, njih ukupno osamdeset, koje je Neša naslikao u prvoj godini penzije. Ova im se najviše svidela. Zbog ove reke, pokazala je Đurđa na tananu rečicu što je silazila od kolibe pa sve do brdašca koje je zatvaralo sliku, vidiš kako si je živo uradio. Ne, ne najviše im se dopala zbog oblaka, Neša je prstom prelazio preko malog telefonskog ekrana kao da pokušava da ih dodirne. Na albanskoj autopumpi svi su izašli iz minibusa pokušavajući da udahnu malo vazduha, da protegnu noge na stolicama uz cigaru i preskupi burek. Đurđa i Neša Nedeljković, sedeli su na svojim mestima nemo zagledani u galeba za kojeg su se uverili da je baš on i ništa drugo razlog što je ova slika prodata. Neša Nedeljković naslonio je glavu o rame svoje žene a za sat vremena je spavao oslonjen čelom o hladno staklo koje bi povremeno grubo zavibriralo od neravnina na putu. Penzionisana profesorka muzičkog i dalje je u ruci držala mobilni telefon s otvorenom slikom i posmatrala kolibicu od pruća i živahnu rečicu što se uliva u jedno krajnje neproporcijalno brdo kao i galeba što ka tebi leti kada se u njega zagledaš. Gledala je usnulog Nešu, njegove ruke što su se trzale kao mačje šape. Znala je Đurđa da je on genije onda kada to niko nije znao a sada, šta ako se sada uobrazi? Šta ako nađe mlađu ženu, preseli se u Pariz i tamo počne da otvara izložbe jede kavijar ispija penušava vina? Gorda mračna pruga autoputa prošla je kroz Đurđinu utrobu i razvukla je iza sebe. Nešo, probudila ga je, Nešo a da ne prodamo ovu, ova mi je posebno draga. Bunovni Neša je za trenutak ćutke promislio, onda je pomilovao po glavi složivši se: Drugu ćemo naći, pa vrlo brzo i sasvim nevino utonuo u san. Đurđa se, a znala je da su to samo sekunde, na trenutak spasila velike nesreće koja bi odnela njenog muža do Amsterdama, možda i Njujorka, ili gde već, daleko od njene volje. Ipak, nije mogla a da ne zamišlja široku halu Pompidua i u njoj Nešin Izlazak sunca u rodnom kraju kako suvereno vlada prostorom. I kako mu se baš svi dive.

*
Na tristapedesetčetvrtom kilometru od Beograda Marina se seti da bi mogla da nešto pojede. Polagano vadi svoju rol viršlu ali ne vredi, kesa se komeša i šušti kao more. Sada mora da ponudi ove pored sebe. I to rol viršlom, koja se ne deli. Ipak: mora. Hoćete li malo, ne, u redu, naravno, i ona zarije tanke i oštre zubiće u žilavu koru lisnatog testa. Minibus baš tada staje na pumpi i Marina sada na vetru pokušava da završi obrok. Vraća se s fakulteta, putuje tri puta nedeljno na relaciji Gračanica-Beograd. Ponekada prespava kod sestre u Borči ali joj je često glupo da pita a sestra se više ne nudi jer joj je dosadno da vreme provodi s nekim ko tako nametljivo ćuti. Od kada je upisala doktorske studije, kao ćerka najbogatijih u kraju, svi su se njome konačno ponosili. Zbog rošavog lica nikada joj nisu govorili da je lepa već da je pametna a i to je posle nekoliko godina svih petica i desetki izbledelo. Ipak, Marina je sada dobila novu snagu: o njoj se govori u komšiluku kako o nekakvom bitnom naučniku i prvoj osobi u selu. Da nije rošava govorilo bi se i da je našla nekoga i da uopšte ne studira nego se kurva a roditelji to hoće da prikriju. Ovako su joj svi verovali da je doktorand i svaki put kada bi došla pitali bi je pitanja koja su čuli na televiziji a ona bi tiho odgovarala i bila bi kratka što bi ih gotovo uvek dovelo do ludila jer su očekivali mudraca a dobili tu mutavu žensku. Pa ipak, drugog doktoranda nisu imali i morali su da se zadovolje Marijinim kratkim odgovorima, neveštim kršenjem tankih prstiju. Oni ni ne znaju da je ovo poslednji put da putuje iz Beograda i da se više u njega nikada neće vratiti, da je u moru studenata potopljena čvrstom šakom tamošnje intelektualne elite. I sama je bila u čudu, do sada studentkinja sa svim desetkama, od sada ona koja nije prošla godinu zbog naivnih emotivnih radova o Karamazovima u kojima je pisala da je Aljoša anđeo na šta se eminentni profesor šokirao i vratio joj indeks a koleginica do nje se zadovoljno osmehnula. Tako je kada dođu da operu diplomu, čula je zbunjena Marina dok je izlazila, po poslednji put, iz oker kabineta svog profesora književnosti. I eto je sada, navlači rukave na promrzle prste, i dalje jednako zbunjena pokušava da razume šta se to desilo pa sada na ovoj sasušenoj travi pored OMV pumpe oseća da je sasvim oduzeta od smisla koji joj je do pre nekoliko dana pripadao. Od stresa i gradske prašine, bledo lice joj se još više upalilo i loj je divljao pod tankom kožom. Vozač minibusa odbrusi putnicima da uđu u vozilo jer neće on deset sati putovati. A da vidite samo Maru, ona ne ulazi, noge su joj se zakucale u travu i sasvim opušteni prsti lebde pored tela. Ona zna da ne može da se vrati kući i od toga joj se telo ukočilo i sada se pretvara da je hrast. Vozač besni, putnici su se uskomešali. Neka žena joj prilazi ali se uplaši njenih bezizražajnih očiju pa ustukne gotovo metar. Prolaze minuti u iščekivanju bilo kog Marinog pokreta ali ona se ne pomera dok joj živa kosa leti po vazduhu. Mara je baklja. Ona osvetljava samu sebe i zna koliko daleko to svetlo dopire. Vozaču je dozlogrdilo i jedna teget sportska torba pada na njena stopala. Tada se trgne i pomeri malo u stranu na šta vozač i putnici još jednom pogledaju u njenom smeru ali im ona uzvrati jednim laganim i stidljivim osmehom pa podigne desnu ruku kao otpozdrav. Kada su se zalupila vrata kombija seti se reči svog profesora: Vi ste i stilski i naučno nepismeni, sramota za akademskog građanina, pa uzme svoju torbu i krene niz put sve do izlaska sa autoputa. Odvajanje za Veliku Drenovu, to nije ni videla. Hladni noćni vazduh utrnuo joj je obraze i Mara je, možda u pokušaju da raskravi lice, razjapila vilicu i gotovo slučajno uzviknula: ALJOŠA JE BIO ANĐEO! A onda se spustila do manastira Svetog Ilije i tamo ostala do kraja života.

More by Ana Marija Grbic

UPRKOS PROLEĆU

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideset...
Written in SR by Ana Marija Grbic
More in SR

Stvari koje se nikada ne menjaju

Još uvek u meni nije bilo straha od tebe pa sam pružao ruku uvis tražeći vezu sa tvojom. I tvoja ruka se spuštala, mlaka kao muzika u liftu, imala je vene nalik nemim zmijama koje se ukrštaju, grickao si nokte sve dok se ne bi skvrčili kao školjke, i tvoja ruka se nastavljala na moju i preplitali smo se onim glistama koje zovemo prsti. Jadan ti. Pre toga nosao si me u naručju stenjući uspavanke u gluvo doba noći umesto da lalaš. Prao si mi guzu, tvoje gliste su dodirivale moju kaku koja je ostavljala trag i sušio si odeću kada bih te upišao. A pre toga morao si da ubediš moju majku da je lepa...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Luis Brito

Ja nisam bila, ali sada jesam. Osetljiva na svaku promenu vremena.

Vetar je nanosio sneg najpre u lice, s jedne strane kanala, a zatim, nakon prelaska na suprotnu stranu mostom, u leđa, što je čitav proces činilo donekle prijatnijim. U tom smeru se pejzaž ipak lakše posmatra, bez žmirkanja. Kanal još uvek nije u potpunosti zaleđen, ali biće za par dana. To je gotovo sigurno. Najpre se činilo da je optička varka, ali se uskoro potvrdilo da se jedan labud probija kroz poluzaleđenu površinu, na samoj sredini kanala. Upinje se i pravi trasu, malo po malo, sporo ali dosledno.  Zastaje se kako bi se posmatrao ovaj prizor. Mučno je, ali i neophodno, gledati ga kako ...
Written in SR by Marija Pavlović

Bljeskovi

U zbirci eseja pod naslovom Zen u umetnosti pisanja, Rej Bredberi piše da je od svoje dvadeset četvrte do svoje trideset šeste godine vreme provodio sastavljajući spiskove reči. Lista je glasila otprilike ovako: JEZERO. NOĆ. CVRČCI. JARUGA. POTKROVLJE. SUTEREN. KAPAK. DETE. GUŽVA. NOĆNI VOZ. SIRENA ZA MAGLU. SRP. KARNEVAL. RINGIŠPIL. PATULJAK. LAVIRINT OGLEDALA. SKELETON. Nedavno mi se dogodilo nešto slično. Živela sam u porodici koja mi je pružila dobro obrazovanje i dobar odnos prema životu, ali u poslednje vreme uporno preispitujem neke stvari. Mnoge su preostale i još uvek me plaš...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Sara Micello

Evolucija umnjaka

Još 47 noći Zubni tehničar mi vadi sondu iz usta. „Vidiš li ovo?“ pita me gotovo ponosno. Na sondi se nalazi tanak sloj sivkaste sluzi. „To sam ti izvadio iz džepa.“ Čudna reč za rupu između desni i poslednjeg kutnjaka u vilici. Džep mi deluje ogromno, kao nešto u čemu možete da čuvate ključeve, možda čak i gel za ruke ili telefon. U mom džepu nalaze se samo sažvakani ostaci hrane koji su se tu skupljali mesecima. Nedugo potom dolazi zubar, na ekranu pokazuje moju vilicu. Umnjak s donje desne strane je polegnut, koren je usađen pozadi u vilici, krunica pritiska poslednji zub. „Zašto to...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen

Sve sveri Poljske

Kao i obično, tog jutra se probudila gladna. Zidovi sobe odzvanjali su od kvakanja patki koje nadleću krov i devojčica se uspravila u krevetu. Patke su do bakine kuće stigle izdaleka, možda sa drugog kontinenta, mašući krilima. Preko noći je prestala da ide u školu i poslali su je tu, kod bake koja je živela pored jezera kilometrima udaljena od najbližeg sela. Niko nije mario za nju. Tamo u gradu, njeni su roditelji tražili privatnost ili radili, bilo je nejasno. Ono, pak, u šta nije sumnjala bili su stomačni drhtaji svakog jutra, ali i u popodnevnim časovima. Pokazivala bi na stomak, gladna, ...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Nekoliko meseci kasnije

12. avgust »Muhamede, za pola sata budi pored telefona. Mislim da sam je našao!« Izletim iz kreveta, obučem se sav rastresen što brže mogu i izjurim iz hostela. Brzo. Kao da bi nešto bilo drugačije ako bih do kuće stigao pet minuta pre ili kasnije. Skoro da trčim po klancu nizbrdo prema pristaništu, tamo negde između jevrejske četvrti Hardara Carmel i nekad palestinskog Wadi Salib. Bilo kako bilo, čujem testeru koja verovatno reže gvožđe, i kokoške i petlove. Neobično. Miris farme usred grada koji želi da izbriše svoju istoriju i da bude moderan. Kao da sam se vratio u 1948, kada je s ovog br...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Andraž Rožman