View Colofon
Original text "Elogio Del Huracán" written in ES by Alejandro Morellón Mariano,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Pohvala Uraganu

Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

Oduvek sam uživao u grubosti svakodnevice – u čaši koja se razbija u tami, na primer. Ponekad se zapitam da li je to sećanje zaista moje. Iznova proživljavam scenu s radošću koju je teško zauzdati: predmet pada i raspršuje se, slede tupi tresak i zbrkani glasovi usred noći. Moja majka pritiska prekidač da osvetli rasute komade stakla. Njena otvorena šaka u vazduhu, nada mnom. Zvuk šamara koji uopšte ne liči na zvuk stakla na podu i osećaj da je sve deo nekakvog obreda. Grubost koja započinje čašom, a završava se bolom koji majka nanosi sinu.

Prošlo je mnogo godina od tada i nema više čaše, ni majke, ni rasutog stakla, ni nekadašnjeg deteta koje upija bol od šamara. Sada živim u Eiju s ostatkom verske zajednice. Ovde u selu ima grubosti, ali i harmonije, zahvaljujući Amalijinim sporadičnim posetama. A svi mnogo volimo Amaliju.

Znamo kada dolazi po gustini vazduha, po rzanju konja ili po tome što se naša deca deru bez ikakvog objašnjenja. Ponekad je deca prva osete i rasplaču se, a mi pomislimo da ih bole zubi ili im se spava, sve dok kapci ne lupe o zid, a krovni vetrokaz ne počne da cvili; onda shvatimo da je ponovo tu.

Kada Amalija dođe, crvena zemlja se diže s puta, vrti se ukrug i rasejava po vazduhu.

Kada Amalija dođe, dva-tri naša čoveka započinju pesmu.

Kada Amalija dođe, prekrstimo se, zahvalimo vetru i požurimo da ostavimo darove pre nego što stigne do kuća.

Za ovih petnaest meseci otkad je poslednji put bila kod nas, jedva da smo imali vremena da obnovimo stoku, učvrstimo temelje, iznova podignemo zid, izdubimo još rupa za nove ljude koji su stigli ove godine. Kristijan je s najmlađima ojačao krov za sve kuće, a mi ostali smo se pobrinuli za hranu i vodu. Deca su na putu iscrtala linije u boji kako bi se orijentisala. Celo selo je već izabralo darove: izvezene tkanine, pletenice, plemenite metale, figurice napravljene od drveta i zuba. Ove godine će joj iz treće kuće ponuditi trećeg sina, onog najmlađeg koji se razboleo. Predaju ga njoj da ga obavije i odnese na mesto gde bol ne postoji. Takođe kažu, čuo sam ih dok su se tiho domunđavali posle sastanaka, kako misle da je ona, Amalija, nevidljiva Božja ruka.

Ostavljamo darove na putu i zaista se trudimo da budu lepo izloženi i pripremljeni, da ih ona vidi i poželi da ih odnese sa sobom, mada ona ionako skoro uvek odnese sve. Kada je prethodnih godina ponešto ostavila, darodavac je morao da ode kako cela zajednica ne bi pala u nemilost. Ove godine se naša ćerka Sali dosetila da dar može biti tele Đanfredo koje smo obojili u crveno i vezali za stub ukrašen cvećem. Pomalo je nervozno i ne prestaje da muče.

Još uvek imamo vremena da posmatramo kako u daljini nestaju prva stabla. Držimo se zajedno i pružamo jedni drugima ruke dok je posmatramo – belu avetnu senu koja besciljno gmiže, iako svi znamo da se, kao i uvek, kreće ka nama. Takođe posmatramo klizišta, prve kočije što klize ka vrtlogu, laganije predmete što se u koncentričnim krugovima dižu u vazduh.

„O, nebeska glasnice, Amalija, gospodarice svih vetrova: primi naše darove.“

Nakon molitve puštamo ruke i zatvaramo životinje koje još možemo da pohvatamo. Onda jurimo da se sklonimo pod zid od betona i kamenja, naše utvrđenje, i postavljamo se tako da svako ispred sebe ima rupu kroz koju može sve da vidi. Ostajemo zajedno i čekamo u tišini. Ne razgovaramo jer nam se dopada da slušamo kako se približava, zvuk okana što se rasprskavaju, hiljade predmeta koji se lome, prvu kuću koja se urušava; čujemo kako vrišti bolesni sin iz treće kuće – slabašnim krikom, skoro bez snage. Kad pogledamo ukućane, vidimo da istovremeno plaču i smeju se. Možda je do mene, ali takođe mi se čini da čujem našeg Đanfreda, mada svakako nastupa trenutak kada se čuje samo ona. Svi se još više približavamo svojim rupama za gledanje. Niko ne želi ovo da propusti.

Unutar Amalije su sve stvari koje smo ostavili na putu: tri krave, jedno tele, pet konja, špil karata, kada puna mleka, bolesno dete, skulptura napravljena od voća, žičani instrument, kolekcija knjiga, obilje hrane i vode; tu su, potom, stvari koje nismo ostavili, ali se Amalija svakako potrudila da ih ponese: kameni šut, drveće, kočije, čitave kuće, rečne ribe, poneka izgubljena ovca, divlje svinje nađene ko zna gde, pet već mrtvih ljudi, tela koja kao da prenosi roj mušica.

Priča se – ja to nikad nisam iskusio – da čovek koji se nađe tačno ispod, baš u tački gde nastaje impuls, ima utisak kao da vidi tunel povezan s nebom i da u tom trenutku nema buke, nema surovosti, već se čuje samo nekakva muzika stvari koje plutaju i sve se usporava. Život se promeni onima koji to dožive, a komšije su ljubaznije prema njima. I ja bih jednog dana voleo to da vidim, da oslušnem prazninu i spoznam ispunjenost o kojoj govore. Možda se unutra ne čuje tišina, već staklo razbijeno u tami i zvuk jednog poštenog šamara. Još uvek ne znam. Možda dogodine, kad se Amalija vrati.

More by Ljubica Trošić

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Promeniti zamisao

Majša mi savetuje da izgovaram sve slogove, da se ne pretvaram da sam iz Londona, da se previše ne rasplinem u teorijskom delu, da pre početka odbrane isprobam tehničku opremu, da budem smerna, da zapisujem pitanja i preporuke komisije i da ih pozovem na ručak u restoran s probranim jelovnikom. June misli da je takav meni neumesan i preporučuje mi ketering na fakultetu, neki Veberov citat, pola bensendina uz doručak i da me kolima poveze do Vitorije-Gastejs. Prihvatam predlog za bibliografiju i vožnju. Krećemo iz Bilbaa s mamom, jednom rođakom i mojim dečkom, stisnuti na zadnjem sedištu, uz...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Sve sveri Poljske

Kao i obično, tog jutra se probudila gladna. Zidovi sobe odzvanjali su od kvakanja patki koje nadleću krov i devojčica se uspravila u krevetu. Patke su do bakine kuće stigle izdaleka, možda sa drugog kontinenta, mašući krilima. Preko noći je prestala da ide u školu i poslali su je tu, kod bake koja je živela pored jezera kilometrima udaljena od najbližeg sela. Niko nije mario za nju. Tamo u gradu, njeni su roditelji tražili privatnost ili radili, bilo je nejasno. Ono, pak, u šta nije sumnjala bili su stomačni drhtaji svakog jutra, ali i u popodnevnim časovima. Pokazivala bi na stomak, gladna, ...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Oduvek smo živele u ovom selu

Promenile smo kožu. Kažem to sebi pred ogledalom zaustavljene vode koju nam poklanja valov. Više nema krava u selu tako da je ovo pojilo naše, kao i skoro sve ostalo što nas okružuje. I naše i ničije. Baština onih koje opstaju i ostaju. Moja ćerka, koja ima ostatke blata i suvog lišća po kosi, drži se za moje telo poput životinjice. Već dugo ne koristimo kolica jer ih kameni putevi obesmišljavaju, pa su se moji mišići svikli na nju, njenu težinu i konture, promaljaju se nove konture, atletske, nezamislive. Više nisam mršava žena. Sada sam skela. Subota je ujutru i vraćamo se nakon pretresanja...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Ptice koje odaju budućnost

Izgleda kao nemoguć spoj sove, slepog miša, pingvina i rakuna; ima plavo krzno, velike, crvene oči, žuti kljun; nema ruke, već dva mala krila koja se pokrenu kada se uključi. Srećan rođendan, kaže ona. Noa misli da je kupovina vredela iako je potrošila malo više od planiranog. Trebalo joj je deset džeparaca da sakupi novac, ali joj je sada, dok ga gleda tako srećnog, drago što se odrekla bioskopa, luna parka, pa čak i kuglanja sa drugaricama petkom. Danijel pridržava igračku kao da je živa pokušavajući da prozre nešto u njenim očima. Noa pomisli da roditelji tako gledaju svoju novorođenčad,...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano
More in SR

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Sve sveri Poljske

Kao i obično, tog jutra se probudila gladna. Zidovi sobe odzvanjali su od kvakanja patki koje nadleću krov i devojčica se uspravila u krevetu. Patke su do bakine kuće stigle izdaleka, možda sa drugog kontinenta, mašući krilima. Preko noći je prestala da ide u školu i poslali su je tu, kod bake koja je živela pored jezera kilometrima udaljena od najbližeg sela. Niko nije mario za nju. Tamo u gradu, njeni su roditelji tražili privatnost ili radili, bilo je nejasno. Ono, pak, u šta nije sumnjala bili su stomačni drhtaji svakog jutra, ali i u popodnevnim časovima. Pokazivala bi na stomak, gladna, ...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Sonja podiže ruku

U ovim krajevima ljudi su vrlo sumnjičavi. Ne zna da li bi je u drugim mestima primili raširenih ruku. Njegovi ljudi. Oni iz druge ekipe. U svom okruženju nije poznavala parove iz starijih generacija koji bi bili prijatelji, a ne neprijatelji, iako zauvek ostanu zajedno. Možda negde ima i takvih koji su prijatelji čitavog života, ako ne i više od toga, ali ima ih malo, vrlo su srećni i dobro skriveni od očiju drugih, tako da, gledajući oko sebe, ti, mlad čovek, možeš biti skoro ubeđen da će ti onaj pored tebe na kraju izjesti dušu. A ako se to dvoje raziđu, a za njima ostanu deca, oni će obnov...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Lavinia Braniște

Oduvek smo živele u ovom selu

Promenile smo kožu. Kažem to sebi pred ogledalom zaustavljene vode koju nam poklanja valov. Više nema krava u selu tako da je ovo pojilo naše, kao i skoro sve ostalo što nas okružuje. I naše i ničije. Baština onih koje opstaju i ostaju. Moja ćerka, koja ima ostatke blata i suvog lišća po kosi, drži se za moje telo poput životinjice. Već dugo ne koristimo kolica jer ih kameni putevi obesmišljavaju, pa su se moji mišići svikli na nju, njenu težinu i konture, promaljaju se nove konture, atletske, nezamislive. Više nisam mršava žena. Sada sam skela. Subota je ujutru i vraćamo se nakon pretresanja...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

UPRKOS PROLEĆU

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideset...
Written in SR by Ana Marija Grbic

Tapioka

Brundanje motora kombija udruženja najavilo je da je vreme ručku. Sunce je bilo toliko upeklo da je postalo nevidljivo. Starac je stajao pod smokvom, u štrokavoj raskopčanoj košulji, s podozrivim osmehom na usnama koje su stiskale cigaretu. Pogledom je pratio Brazilku, dve velike vlažne mrlje pod pazusima i još jedna na leđima uniforme, dok je izlazila iz kombija, vadila hranu i išla ka poljskoj kuhinji, gde ju je obično čekao. – Čika Žuao! Čika Žuao! Njegovo smežurano lice zgrčilo se od smeha, otkrivajući brazde kestenjaste od znoja i prašine. – Čika Žuao! Ej, čika Žuao? Zabavljao se ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa