View Colofon

Oduvek smo živele u ovom selu

Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Promenile smo kožu. Kažem to sebi pred ogledalom zaustavljene vode koju nam poklanja valov. Više nema krava u selu tako da je ovo pojilo naše, kao i skoro sve ostalo što nas okružuje. I naše i ničije. Baština onih koje opstaju i ostaju. Moja ćerka, koja ima ostatke blata i suvog lišća po kosi, drži se za moje telo poput životinjice. Već dugo ne koristimo kolica jer ih kameni putevi obesmišljavaju, pa su se moji mišići svikli na nju, njenu težinu i konture, promaljaju se nove konture, atletske, nezamislive. Više nisam mršava žena. Sada sam skela.

Subota je ujutru i vraćamo se nakon pretresanja okolnih jarkova u potrazi za lekovitim biljem koje ja zovem veštičjim biljem da bi devojčica spoznala svoju lozu, odakle dolazi. Vidi, taj grm otužnog mirisa je ruta; u malim količinama pomaže kod premenstrualnog sindroma, a prevelika doza je jak abortiv, jedan od najčešće korištenih u doba kada su nas spaljivali zbog zavere protiv naših materica. Moja ćerka ima godinu i po dana i stručnjaci su složni da još uvek ne vlada ljudskim jezikom, ali je naučila jezik bilja. Prepoznaje fluorescentno narandžastu boju nevena sa neverovatne razdaljine, razlikuje ljubičastu nijansu sleza od ljubičaste cikorije, a danas se otela iz mojih ruku u susret žbunu polu-skrivenom među kupinama, nevažnom među obiljem istovetnosti kojom nas priroda zbunjuje, a istovremeno različitom zbog neprimetnog odsjaja kakav imaju provalije. Zaustavila sam je tačno na vreme da sprečim da se njene ručice zagnjure u tatulu. To ne, malena. Bunike nas ne vode na prijatno putovanje. Izazivaju anterogradnu amneziju. Od tatule se pravi skopolamin. Ono što su veštice nekad koristile za letenje, utrljavajući afrodizijske meleme drškom od metli, sada koriste muškarci da nas siluju.

Pogledala me je s pažnjom, ali nije ustuknula od opasnosti, pa sam je podigla u vazduh pomoću svojih novih mišića atlete i krenule smo kući. Subotnje je jutro i pre nekoliko meseci bismo ga provele proučavajući police u radnji Tiger: gumice za brisanje u obliku zeca, plastične zečeve, plastično grmlje u vazama u obliku zeca, nijedan zec na vidiku. Sada niču u ritmu naših koraka; pozdravljaju nas u cikcak, a mi uzvraćamo pozdrav. „Zdavo“. Ovo je prva reč našeg zajedničkog jezika i to govorimo divljim životinjama: Zdavo, više nismo ni potrošačice ni proizvodi. Sada samo kaskamo zemljanim putevima, kao i vi.

Ako kažem da smo promenile kožu to je zato što se stvarno činimo drugačije. Poprimile smo patinu dotrajalog pribora, vrednost srebra koje nije za ukras. Hoću reći da se tuširamo jedva jednom ili dvaput mesečno, u ovom valovu sa vodom sterilnom poput leda; da koristimo aktivni veš za skijanje i da se dičimo neupitnom lepotom jer nema nikoga ko bi je osudio. Kada nam se kosa isprlja, namažemo je pšeničnim brašnom koje upija masnoću, potom duvamo jako dok se prah ne razleti okolo i zaličimo na duhove. Otkad smo pobegle iz grada, sve što radimo je igra. Igra grabuljanja suvog lišća u bašti. Igra zalivanja sadnica u plasteniku. Igra skidanja nabubrelih krpelja sa članaka. Mi smo ono što bismo svi bili da neko uvek ne gleda, ali uvek ima neko, uvek. Prošle nedelje nas je posetila žena koja je sebe zvala tehničarem opštine kojoj pripadamo — primetila sam da u poslednje vreme socijalni radnici, u stilu tajne policije, izbegavaju to ime — i poklonila nam je dva balona flaširane vode i neke formulare za devojčicin upis u lokalni vrtić.

— Ako je problem prevoz, školski bus bi mogao da vas pokupi — rekla mi je, a ja sam se zasmejala, jer da prevoz nije problem, ne bismo ni živele u opustelom selu. Poslednji komšija kog smo imale, osamdesetsedmogodišnji gospodin koji je živeo sa seterom koga je s omalovažavanjem zvao Kučka, odselio se u grad jer mu nisu produžili vozačku dozvolu, a ovde su ti bez kola na raspolaganju samo sopstvene noge. Nije nas pogodilo jer je to bio jedan veoma neprijatan starac koji se žalio da su se naše kokoške nastanile u kućama koje su njegovi rođaci napustili pre mnogo godina, ali nepravda je nepravda, čak i kada snađe one koje ne volimo.

—Nemam nameru da školujem devojčicu dok to ne bude obavezno —rekla sam socijalnoj radnici koja je sebe zvala tehničarem, a ova je počela da klima glavom toliko snažno kao da je htela da otera moje reči umesto da im se povinuje.

—A, šta kažeš na popis? Ako se prijavite na ovoj adresi, mogli bismo da podnesemo molbu za pomoć. Imale biste struju i tekuću vodu. To je minimum, zar ne? Samo bi mi trebala lična karta. Misli na devojčicu...

Žena nam se obraćala iz jednog ugla verande obraslog kukutom i palo mi je na pamet da bi je s tim finim kaputom i žargonom socijalnog radnika bilo lako pomešati sa peršunom. Nešto mi je palo na pamet, ali suzdržala sam se. Uzela sam vazduh i suzdržala se. Uradila sam isto što kažem ćerki da uradi kada je nešto boli: prikovala sam pogled na daleku siluetu planinskog venca i sačekala da nebom projezdi neki lešinar. Nakon toga smo ponovo bile same. Slobodne i neidentifikovane. Nedosežne.

Juče smo videle guštera iste boje kao izdanci. Prelazio je blatnjavi put sa metom na leđima, ali je utonuo u istovetnu pozadinu čim je dosegao useve. Naterao me je da razmislim o nečemu što sam već duže vreme predosećala. Da više nisam žena. Životinja sam koja se kamuflira jer je njena koža zemljina suprotnost. Blatom koje je doneto sa planine, crtam detelinu sa četiri lista na devojčicinom čelu i opraštamo se od našeg odraza jer nas sunce u zenitu blizu zvonika požuruje, a treba da uradimo dosta stvari. Treba nahraniti kokoške i naseći drva za vatru i provreti vodu i podgrejati pire od povrća tvrdog poput jalove ledine. Sa svakim sutonom, sa svakom novom vatrom, plašim se da plamenovi ne ožive previše, pa da nestane ono što smo tokom dana stvorile, ali takođe znam da je taj strah predački i nerešiv, suptilna svest tela koje se seća pređašnjeg tela koje je spaljeno na lomači i takođe kažem sebi da je naša kuća samo obična tačka u širokoj mreži koja nas povezuje sa prostorom, sa drugim ženama i drugim devojčicama koje odbijaju da daju svoje ime na bilo kakvom popisu i koje prigrle nestabilnost da bi oterale pretnju, ucenu iseljavanja. Grad nas je izbacio, ali selo nam pruža utočište jer upravo njegova inertnost razuđuje granice između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta. Nastavićemo da menjamo kožu da bismo se poistovetile sa novim pašnjacima, ali, na neki neobjašnjiv način, osećam da smo oduvek živele i da ćemo uvek živeti u ovom selu.

More by Ljubica Trošić

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Promeniti zamisao

Majša mi savetuje da izgovaram sve slogove, da se ne pretvaram da sam iz Londona, da se previše ne rasplinem u teorijskom delu, da pre početka odbrane isprobam tehničku opremu, da budem smerna, da zapisujem pitanja i preporuke komisije i da ih pozovem na ručak u restoran s probranim jelovnikom. June misli da je takav meni neumesan i preporučuje mi ketering na fakultetu, neki Veberov citat, pola bensendina uz doručak i da me kolima poveze do Vitorije-Gastejs. Prihvatam predlog za bibliografiju i vožnju. Krećemo iz Bilbaa s mamom, jednom rođakom i mojim dečkom, stisnuti na zadnjem sedištu, uz...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Pohvala Uraganu

Oduvek sam uživao u grubosti svakodnevice – u čaši koja se razbija u tami, na primer. Ponekad se zapitam da li je to sećanje zaista moje. Iznova proživljavam scenu s radošću koju je teško zauzdati: predmet pada i raspršuje se, slede tupi tresak i zbrkani glasovi usred noći. Moja majka pritiska prekidač da osvetli rasute komade stakla. Njena otvorena šaka u vazduhu, nada mnom. Zvuk šamara koji uopšte ne liči na zvuk stakla na podu i osećaj da je sve deo nekakvog obreda. Grubost koja započinje čašom, a završava se bolom koji majka nanosi sinu. Prošlo je mnogo godina od tada i nema više čaše, n...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

Sve sveri Poljske

Kao i obično, tog jutra se probudila gladna. Zidovi sobe odzvanjali su od kvakanja patki koje nadleću krov i devojčica se uspravila u krevetu. Patke su do bakine kuće stigle izdaleka, možda sa drugog kontinenta, mašući krilima. Preko noći je prestala da ide u školu i poslali su je tu, kod bake koja je živela pored jezera kilometrima udaljena od najbližeg sela. Niko nije mario za nju. Tamo u gradu, njeni su roditelji tražili privatnost ili radili, bilo je nejasno. Ono, pak, u šta nije sumnjala bili su stomačni drhtaji svakog jutra, ali i u popodnevnim časovima. Pokazivala bi na stomak, gladna, ...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Ptice koje odaju budućnost

Izgleda kao nemoguć spoj sove, slepog miša, pingvina i rakuna; ima plavo krzno, velike, crvene oči, žuti kljun; nema ruke, već dva mala krila koja se pokrenu kada se uključi. Srećan rođendan, kaže ona. Noa misli da je kupovina vredela iako je potrošila malo više od planiranog. Trebalo joj je deset džeparaca da sakupi novac, ali joj je sada, dok ga gleda tako srećnog, drago što se odrekla bioskopa, luna parka, pa čak i kuglanja sa drugaricama petkom. Danijel pridržava igračku kao da je živa pokušavajući da prozre nešto u njenim očima. Noa pomisli da roditelji tako gledaju svoju novorođenčad,...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano
More in SR

Tapioka

Brundanje motora kombija udruženja najavilo je da je vreme ručku. Sunce je bilo toliko upeklo da je postalo nevidljivo. Starac je stajao pod smokvom, u štrokavoj raskopčanoj košulji, s podozrivim osmehom na usnama koje su stiskale cigaretu. Pogledom je pratio Brazilku, dve velike vlažne mrlje pod pazusima i još jedna na leđima uniforme, dok je izlazila iz kombija, vadila hranu i išla ka poljskoj kuhinji, gde ju je obično čekao. – Čika Žuao! Čika Žuao! Njegovo smežurano lice zgrčilo se od smeha, otkrivajući brazde kestenjaste od znoja i prašine. – Čika Žuao! Ej, čika Žuao? Zabavljao se ...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

ČMRLJEV ŽLEB – KRATAK SADRŽAJ

Čmrljev žleb je kratak roman čiji su glavni junaci članovi porodice Flajs i žitelji sela Strmčnik gde pomenuta porodica ima predivan mali hotel. Svi su veoma srećni, a gosti izuzetno zadovoljni – bar na površini tako izgleda. U knjizi će se pokazati da to nije istina i zašto je tako. Početna scena je nedeljni ručak, na stolu je činija s goveđom supom s rezancima, a za stolom sede članovi porodice: momak u ranim dvadesetim koji uporno proverava svoj mobilni i ne krije da bi upravo sada želeo da bude negde daleko odatle; pored njega sedi njegova mama, žena srednjih godina koja je evidentno veoma...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Agata Tomažič

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

Kamenac

Vidite, potrebno je vremena da se stvore naslage kamenca na glavi tuša. Dok visim sa obmotanim crevom tuša oko vrata, delom u hodniku, a delom na stepenicama, pomišljam: da su svi moji prijatelji videli moje kupatilo, bilo bi im jasno. Da su se bar jednom popeli gore, poput Eme onog jednog popodneva, pogledali bi glavu tuša, otvorili i zatvorili česmu, videli kamenac na staklu tuš kabine, dlačice u lavabou nakon zbrzanog brijanja i shvatili bi: taj dečko je gotov, moramo mu pomoći. Kupatilo je bilo ključno, ali naravno bilo je i drugih signala: već dugo nisam nosio farmerke; zulufi mi više ni...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Lisa Weeda

Skupljanje snage za be

(…) Neiskusno sam ušao u klub čim se otvorio, dok se omladina još uvek spremala za zabavu u okolnim pivnicama. Po praznom podijumu kružila su svetla reflektora, a di džejev uvodni set više je podsećao na mantru budističkog monaha nego na nešto satanističko. Po vlažnom odsjaju na podijumu moglo se zaključiti da je služba za čišćenje prošla tuda pre manje od pola sata. Tako sam u međuvremenu meditirao nad besmislenošću ljudske sudbine i povremeno odlazio do šanka po pivo, pre nego što se stvore redovi za koktele. Doduše, da sam došao kasnije, možda bi puštali samo devojke, u najboljem slučaju pa...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl