View Colofon
Original text "Bestias todas del campo" written in ES by Adriana Murad Konings,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Sve sveri Poljske

Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Kao i obično, tog jutra se probudila gladna. Zidovi sobe odzvanjali su od kvakanja patki koje nadleću krov i devojčica se uspravila u krevetu. Patke su do bakine kuće stigle izdaleka, možda sa drugog kontinenta, mašući krilima. Preko noći je prestala da ide u školu i poslali su je tu, kod bake koja je živela pored jezera kilometrima udaljena od najbližeg sela. Niko nije mario za nju. Tamo u gradu, njeni su roditelji tražili privatnost ili radili, bilo je nejasno. Ono, pak, u šta nije sumnjala bili su stomačni drhtaji svakog jutra, ali i u popodnevnim časovima. Pokazivala bi na stomak, gladna, govorila bi baki. Za doručak bi joj baka tostirala krišku hleba i pobrinula se da jednaka količina margarina bude razmazana po braonkastoj sredini. Ako bi bila dobro raspoložena, častila bi je kašičicom marmelade razmazane tako da na hlebu ostane samo tanak rozikasti želatinasti sloj. To ti je više nego dovoljno, govorila joj je pošto bi je koščatim prstima uštinula za podlakticu. Devojčica je žvakala svaki kraj kriške i grickala koricu celom dužinom. Potom bi lovila i najmanju mrvicu i stavljala ih u usta. Po podne, baka nije bila tako darežljiva. Ako bi imala sreće, ljuštila je jabuku i nudila joj polovinu. Drugu polovinu bi stavljala u usta, među tanke usne, običnu liniju mesa. Volela je da žvaće pokazujući zube, kao da jede vrelu pulpu.

Čak je ni dolazak patki nije sprečio da poželi da tog jutra nešto omete baku, nešto što će je zadržati dalje od kuhinje. Ispred ogledala je kosu skupila u rep. Maštala je o tome da pojede barem još jednu krišku hleba. Dok je silazila, skačući sa stepenika na stepenik, maštala je i o ukusima marmelade koje nikad nije probala. U kuhinji, baka joj je preprečila put, jesi li ih videla?, već su ovde, rekla je i pokazala na jezero. Devojčica je klimnula glavom i za trenutak zaboravila na glad. Videla ih je kroz prozor: tridesetak patki, neke zelenkaste, druge smeđe, plutale su na tamnoj vodi, bez ijednog pačeta. Jedna od njih je među perje skrila kljun, a, potom, čitavu glavu. Ne skidajući pogled s njih, pojela je tost u tri zalogaja i otpila gutljaj obranog mleka koje joj je baka poslužila u istoj šolji kao i obično, sa isprepletanim plavim i žutim cvetovima. Pre nekoliko nedelja ju je ispustila, cvetovi su se na pločicama rastavili na oštre komade. Nije upozorila baku, pa joj se jedan zabio u malić na nozi. Dva dana kasnije, po suncu su dopešačile do najbliže stanice i uhvatile autobus na sat vremena udaljenosti od grada. U dućanu su nabavile istu šolju, u kojoj joj je baka ponovo služila mleko svakog jutra.

Kada je završila doručak, ustala je i ostavila baku za stolom dok je u svesku beležila šta je pojela: krišku hleba, šoljicu kafe s malo mleka pošto nije volela da ga pije, i margarin. Pre nego što je izašla, pogledala ju je poslednji put: njena kratka, seda kosa odavala je pod potiljkom šiljate kičmene pršljenove koji su se nazirali ispod bluze. Izašavši kroz kuhinjska vrata pravo u dvorište, ganuto je osmotrila tamnu jezersku vodu. Oduvek je slušala o tom danu, danu kada dolaze patke. Obično tu nije provodila više od dve noći, ali sada se izgleda njenim roditeljima nije žurilo da dođu po nju. Baka je volela da joj bude blizu. Učinilo joj se da je sve vredelo, hladan tost i razvodnjeno mleko, parče jabuke. Sela je na travu i duboko uzdahnula kao da je baka ne nadgleda iz kuhinje. Kleknula je na osušenu travu blizu obale. Patke su plutale po vodi, zabadale kljun među perje i rastresale ga. Sunce u zenitu ih je grejalo, a devojčica je, videvši kako se presijavaju boje na pačjem perju, otrčala nazad u kuhinju i uzela staru svesku i bojice.

Patke se nisu mnogo pomerale tokom jutra. Iako joj se posle nekoliko sati već vraćao onaj osećaj, zgrčeni, ljuti stomak, nije joj nedostajao grad. Iz dvorišta je posmatrala kako baka stavlja sastojke za ručak na radnu ploču. Naslućivala je njene pokrete u kuhinji, njene krute noge koje samo što se ne slome poput laneta koje uči da hoda. Njeni gležnjevi su je podsećali na sirova pileća krilca koje je videla u supermarketu. Baka će iz fioke izvaditi vagu i svesku na spirale. Precizno bi merila i beležila: jedan crni luk, jedan čen belog luka, jedan praziluk, šaka zaleđenog graška, filet oslića, jedan krompir pa, najzad, drugi, malo manji krompir. Zapisavši gramažu svakog sastojka, baka bi duboko uzdahnula, njena suvonjava ramena podizala su se i spuštala, kao da je u njenim godinama sve to imalo neke veze. Uvek isti uzdah. Tek onda bi stavljala lonac na plin i šibicom palila ringlu.

Kada je baka završila sa pripremom sastojaka, ona je već nacrtala svaku patku pojedinačno. Sele su u nekakav krug, a njihove su nožice nestale ispod perja. Uspravila se na travi, nestrpljiva: nisu mogle da spavaju u to vreme, sunce je sijalo, morale su da plivaju, jedu, razmnožavaju se, love crve ili žabe ili šta god da su jele, možda ribe, tako je! Ustala je i, pazeći da ih ne uplaši, polako otišla do kuhinje. Nadam se da si gladna, rekla joj je baka mešajući beli i crni luk u tiganju sa vodom. Fali mi zelena boja, rekla je ona i pokazala na otvorenu svesku i bojice rasute po travi. Baka je bila sigurna da joj je dala. Ali ne bor zelena, već tamnozelena, za perje, ona najtamnija. Možda te zelene nema. Ima. Baka je nestala iz kuhinje, gunđajući, e pa možda nema. Kada je bila sigurna da je baka nestala, približila je hoklicu radnoj ploči i rukom dohvatila kvaku ormara. Ne dosežući pogledom, napipala je kesu sa tost hlebom i izvadila dve kriške. Potom je viknula baki, ne treba, bila mi je u džepu i izašla u dvorište.

Polako se približila patkama i na dlan šake izmrvila sredinu hleba. Htela je da razbaca mrvice i vidi kako se životinje približavaju, mašući krilima. Posmatrala je raspadnuti hleb i nije mogla a da ne zatvori pesnicu. Sredina je oformila loptu i, pre nego što bi mogla da se pokaje, ubacila je u usta. Žvakala je otvorenih ustiju, lepila joj se za zube. Progutala je lepljivu masu i uz zvižduk otresla ruke na travu. Iako im je ponudila tek poneku smešnu mrvicu koju nije uspela da pojede, patke su se bacile na njih. Nekoliko minuta kasnije kada više nije bilo ni traga zločinu, patke su se polako kretale oko vode, a baka se promolila u dvorište. Riba i vodnjikavo povće koji su čekali za stolom nisu uspeli da oraspolože devojčicu. Pošto je uzela prvi zalogaj, devojčica je prinela ruku usnama. Zakašljala se par puta, njeni obrazi su se zacrveneli, lupila se po grudima i ispljunula. Baka je kažiprstom pokazala koščicu u raspadnutom parčetu ribe pokrivenom pljuvačkom. Devojčica je slegla ramenima. Polako je ubacila viljušku u usta naizmenično uzimajući komade hrane i gutljaje vode da zavara stomak, ali, kada se vratila u dvorište nakon što je pojela jedva dve kašike dezerta, jogurt, ali bez šećera, ponovo je osetila glad. Stigavši na obalu jezera, smestila se na travu i, bacivši pogled na patke koje su delovale uspavano, zatvorila je oči.

Sanjala je pečeno pile, njegovu zlatnu hrskavu koricu, lonac koji se puši na sredini stola, ali ne u bakinoj kuhinji, stari drveni sto, sveće na sredini, pečeni krompir, veknu hleba. Probudilo ju je kvakanje patki. Uspravivši se, videla je da se pomalo užurbano približavaju vodi. Još sajniva, devojčica je osetila ukus pileta, oblizala usne. Njena je baka kuvala, jela i beležila u spiralnu svesku, pa ponovo otpočinjala, ali je ona uvek bila gladna. Dok su se patke udaljavale, podbočila se rukom o zemlju i, čim je pomislila na razvodnjenu večeru koja je čeka, obrela se sa šakom otkinute trave među prstima. Odlučila je da puzi po tlu u pravcu kretanja patki. Njene ruke su bile brze, neće joj biti preteško. Poput geparda, tako je sebe zamišljala, stigla je do obale, i spremila se za napad iza jednog žbuna. Patke su kvasile kljun i rastresale krila nervoznim pokretima. Ako zarone, izgubiće ih. Tri, dva i bacila se. Patke su zamahale krilima ne gledajući nazad, ali nisu poletele, samo su se pomerile nekoliko metara ka središtu jezera. Devojčica ih je pratila. Trčala je kroz vodu dok nije prestala da dodiruje dno, a onda je počela da pluta zajedno sa njma.

Odjednom je začula kratko ali piskavo ne! i kada se okrenula videla je bosonogu baku u dvorištu. Ah!, čula ju je kako viče gazeći korov, tlo isušeno od letnje žege, ali nije se zaustavila. Postranice je videla kako maše rukama sa obale, ali njoj se nije žurilo da se vrati. Samo je bila gladna. Nastavila je da napreduje kroz vodu, trudeći se da ne prska i ne pravi veću scenu. Iza suve drvene ograde koja je okruživala kuću, bila su samo polja, njeni roditelji su bili kilometrima daleko, autobus je prolazio dvaput dnevno. Koliko god da baka viče, niko je neće čuti. Devojčica je pravila spore zamahe u tamnoj vodi, kratke pantalone i majica lepile su joj se za telo. Malo po malo, njena stopala su prestala da dodiruju dno. Sa obale je začula zvuk velikih nespretnih koraka. Njena baka je ulazila u jezero, prskajući okolo. Još jednom ju je zamolila da stane. Ali ona je nestala pod vodom i ronila. Promolila je glavu, a, kada je baka stigla do sredine jezera, ponovo je zagnjurila. Usta su joj se napunila mlakim, biljnim ukusom jezera. Začula je staričino šljapkanje i, užasnuta, videla da se patke udaljavaju.

Krenula je za njima ne odustajući. Ponovo je nestala pod vodom i, kada je bila na ivici da ostane bez vazduha, promolila je glavu tek toliko da može da diše. Jedno zeleno, usamljeno pero plutalo je blizu njenih očiju. Jedna patka je ostala nekoliko metara iza ostalih, skoro da je mogla da je pomazi jagodicama prstiju. Ustremila se, pružajući ruke. Osetila je na koži nepropusna krila životinje, zagrlila njeno okruglo i mesnato telo. Patka se vrpoljila, upozoravajući ostale koje su zamahale krilima nedaleko od nje. Stisnula je životinju, sklopivši šaku oko njenog vrata, potopivši je u vodi. Iako je patka pružala sve manji otpor, devojčica se borila da ostane na površini. Poslednji put je bacila pogled ka baki. Jedva da se video deo njene glave, više nije mogla da viče; samo je nespretno mahala rukama, udarajući po površini vode. Sa već nepomičnom patkom u ruci, stidljivo joj se približila. Zastala je na sigurnoj razdaljini i zažmirila. U tišini je posmatrala kako griva bele kose nestaje u jezerskoj tami. Za nekoliko sekundi, na mestu gde je plutalo ostarelo koščato telo, ostao je samo stidljivi trag u vidu mehurića, poslednji udah koji je ubrzo potom nestao.

More by Ljubica Trošić

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

Promeniti zamisao

Majša mi savetuje da izgovaram sve slogove, da se ne pretvaram da sam iz Londona, da se previše ne rasplinem u teorijskom delu, da pre početka odbrane isprobam tehničku opremu, da budem smerna, da zapisujem pitanja i preporuke komisije i da ih pozovem na ručak u restoran s probranim jelovnikom. June misli da je takav meni neumesan i preporučuje mi ketering na fakultetu, neki Veberov citat, pola bensendina uz doručak i da me kolima poveze do Vitorije-Gastejs. Prihvatam predlog za bibliografiju i vožnju. Krećemo iz Bilbaa s mamom, jednom rođakom i mojim dečkom, stisnuti na zadnjem sedištu, uz...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Pohvala Uraganu

Oduvek sam uživao u grubosti svakodnevice – u čaši koja se razbija u tami, na primer. Ponekad se zapitam da li je to sećanje zaista moje. Iznova proživljavam scenu s radošću koju je teško zauzdati: predmet pada i raspršuje se, slede tupi tresak i zbrkani glasovi usred noći. Moja majka pritiska prekidač da osvetli rasute komade stakla. Njena otvorena šaka u vazduhu, nada mnom. Zvuk šamara koji uopšte ne liči na zvuk stakla na podu i osećaj da je sve deo nekakvog obreda. Grubost koja započinje čašom, a završava se bolom koji majka nanosi sinu. Prošlo je mnogo godina od tada i nema više čaše, n...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano

Oduvek smo živele u ovom selu

Promenile smo kožu. Kažem to sebi pred ogledalom zaustavljene vode koju nam poklanja valov. Više nema krava u selu tako da je ovo pojilo naše, kao i skoro sve ostalo što nas okružuje. I naše i ničije. Baština onih koje opstaju i ostaju. Moja ćerka, koja ima ostatke blata i suvog lišća po kosi, drži se za moje telo poput životinjice. Već dugo ne koristimo kolica jer ih kameni putevi obesmišljavaju, pa su se moji mišići svikli na nju, njenu težinu i konture, promaljaju se nove konture, atletske, nezamislive. Više nisam mršava žena. Sada sam skela. Subota je ujutru i vraćamo se nakon pretresanja...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Aixa De la Cruz Regúlez

Ptice koje odaju budućnost

Izgleda kao nemoguć spoj sove, slepog miša, pingvina i rakuna; ima plavo krzno, velike, crvene oči, žuti kljun; nema ruke, već dva mala krila koja se pokrenu kada se uključi. Srećan rođendan, kaže ona. Noa misli da je kupovina vredela iako je potrošila malo više od planiranog. Trebalo joj je deset džeparaca da sakupi novac, ali joj je sada, dok ga gleda tako srećnog, drago što se odrekla bioskopa, luna parka, pa čak i kuglanja sa drugaricama petkom. Danijel pridržava igračku kao da je živa pokušavajući da prozre nešto u njenim očima. Noa pomisli da roditelji tako gledaju svoju novorođenčad,...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Alejandro Morellón Mariano
More in SR

O VRANCIMA I DEMONIMA

Jučerašnjeg dana se sećam kao da je bio juče. U Briselu sam uzeo voz do Haga – dva voza zapravo, jer sam morao da presedam – samo da bih video jednu jedinu sliku. Demon opsesivne želje me je toliko obuzeo da sam jednostavno morao da odem. Ali, putovanje je bilo daleko od onoga što sam zamišljao – lepo, opušteno putovanje u Holandiju – a to sam shvatio odmah posle izlaska iz hotela, pošto sam ostavio sve i svakoga iza sebe. Zamalo da na briselskoj Gare du Nord uđem u pogrešan voz jer sam se sinhronizovao na raspored Gare Central, tako da sam se umesto kupovine preko veb aplikacije odlučio za st...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Mirt Komel

Preparirano telo

Pod našom kožom nalaze se čitavi svetovi. Ako se bar može verovati ilustracijama. Ponekad nisam sigurna. Stežem ključnu kost. Štrči kada podignete ramena. Često to radim. Ključna kost je jaka, ali tanka. Ne bih mogla da je polomim. Ili bar ne golim rukama, ali ako bih je udarila nečim teškim, možda onom kamenom figurom na primer, sigurno bih je polomila. Nije potrebno mnogo da nestanete. Dovoljno je da se jednom zagrcnete i to je to. Gde završavaju komadići koji skrenu u pogrešnu rupu. Ne vidim ništa od krajnika koji vise u dnu usne duplje. Ležim na kauču, topli laptop mi je na stomaku, previ...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Nikki Dekker

Kamenac

Vidite, potrebno je vremena da se stvore naslage kamenca na glavi tuša. Dok visim sa obmotanim crevom tuša oko vrata, delom u hodniku, a delom na stepenicama, pomišljam: da su svi moji prijatelji videli moje kupatilo, bilo bi im jasno. Da su se bar jednom popeli gore, poput Eme onog jednog popodneva, pogledali bi glavu tuša, otvorili i zatvorili česmu, videli kamenac na staklu tuš kabine, dlačice u lavabou nakon zbrzanog brijanja i shvatili bi: taj dečko je gotov, moramo mu pomoći. Kupatilo je bilo ključno, ali naravno bilo je i drugih signala: već dugo nisam nosio farmerke; zulufi mi više ni...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Lisa Weeda

O arrendamento

Moji prsti ogrubeli od rada i starosti grebu mi obraze kad god stanem da brišem ove suze koje ne prestaju. Ubeđena sam da je more beskrajno i ne znam odakle se svako malo u meni rodi još jedna tuga kad sam iznutra već mrtva. Zar nema mira ni kada se sve završi? Nikada nisam videla more, ali znam kako se prave staze. Vodi niko nije gospodar, ona uvek teče gde ona hoće, ali ja znam kako da je usmerim u brazde i iskoristim njenu tvrdoglavost, pre nego što mi opet umakne i dene se tamo daleko puneći prostore mog neznanstva. Još uvek nisam samerila čuđenje pred prizorom okeana, nepismena sam za ho...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Daniela Costa

PROMENA

-Molim Vas, idite liftom, ja ću strčati stepenicama – viče mladi lekar i juri niz stepenište, preskačući po nekoliko stepenika. Mora da stigne. Nekoliko nedelja ranije, još u porodiljskoj postelji, majka se obratila pedijatru, jer je dete neprestano plakalo. Prilikom prve posete, čula je: - Nahranite ga jednom, ali dobro, najzad će se smiriti. U drugoj klinici rečeno joj je: - To su samo grčevi. Nemojte da jedete pržena jela. Mleko će Vam se poboljšati, a dete će prestati da vrišti. U privatnoj ordinaciji lekar se jednostavno osmehnuo: - A zašto da ne plače? Pa to je novorođenče. Pedijatri su ...
Translated from PL to SR by Ivana Drenjanin
Written in PL by Joanna Gierak Onoszko

Pola života

Kazablanka, 1954. Od svih dnevnih zvukova ona se grčevito drži samo nekih, ali ne dopušta da do nje dopre zvuk dečije graje. Usredsređuje se na malobrojne glasove koji dopiru kroz zidove. Nakon nekoliko meseci poznaje sve susede iako nikada ne izlazi iz sobe, zna da kod prvih komšija uvek dolaze poverioci, što nema svrhe, jer taj čovek nije spreman da plati. ‘Makar mi povadili organe i ubili me nakon toga’, čuje ga kako govori svojoj ženi kad poverioci odu. Kada čuje ovakve stvari, ima osećaj da je spona u tuđim pričama i tajnama. Preko puta nje stanuje jedan veoma star gospodin koji svakog j...
Translated from NL to SR by Aleksandar Đokanović
Written in NL by Aya Sabi