Sara je šele dopolnila devetnajst let in zaradi potlačene travme iz preteklosti čuti vse močnejši strah, da bo v tistem letu umrla. Zato tisto, kar bi moralo biti najbolj brezskrbno poletje njenega življenja, med srednjo šolo in fakulteto, preživlja v senci tesnobe. Z družbo hodi v alternativne klube, poskuša se pobotati z nekdanjim fantom Viktorjem, veliko pije in si želi, da bi jo vsi opazili, čeprav je v resnici zadržana. Vse se spremeni, ko Sara v temnem prostoru kluba doživi svoje prvo videnje, v katerem travma iz preteklosti oživi – ponovno sreča devetnajstletno sestrično Laro. Sara se naslednje jutro zbudi z mravljinci v roki, ki se širijo, in Sara odkrije, da ima neimenovano bolezen, s katero bo normalno živela, vendar jo bo za vedno spremljala. Ko Sara dobi prvi indic, da je njen strah pred smrtjo upravičen, se začne panično ukvarjati z analizo tega pojma, svojega telesa kot nečesa krhkega in minljivega, in skozi ta razmišljanja pospešeno odrašča. Začne hoditi na pripravljalni tečaj za študij slikarstva, kjer spozna Tiso in Balšo, onadva sta ekscentrična in oba sta se v preteklosti srečala s smrtjo, oba imata zakopane travme. Sara v Tisi najde vzornico, v Balšo pa se zaljubi. Skozi odnos z njima se Sara sooča s svojo sedanjostjo, prihodnostjo in preteklostjo – družinsko tragedijo, ki je zaznamovala vse njeno odraščanje, smrt njene sestrične Lare. »Ranljivo in močno, razigrano in vznemirljivo. Izjemen roman Nađe Petrović se začne kot najstniška drama odraščanja, a hitro se spremeni v vznemirljivo intimno izpoved, vihravo in poetično, obenem pa ganljivo in bolečo. To je zgodba o globoki in temeljni krhkosti, o strahu pred smrtjo, a tudi o strahu pred življenjem.« — Srdan Golubović »Sarina pripoved, digresivna, pogosto obarvana z lahkim, samokritičnim humorjem, ni stereotipni mladostniški literarni glas. Njene zastranitve se pogosto zgostijo v nenavadne jezikovne podobe, ki dobijo tudi 'zunanjo' ustreznico: s tem, ko ni izbrala čisto stvarne proze, je avtorica v roman vnesla pomembne fantastične motive in celotne sanjske prizore, ki jih je s skladnim in zelo učinkovitim vpletanjem v pripoved izkoristila kot pomembne strukturne elemente celote.« — Izjava žirije v sestavi prof. dr. Jelena Panić Maraš, prof. dr. Predrag Petrović in dr. Tijana Tropin ob podelitvi nagrade Grozdane Olujić za najboljšo prozno knjigo leta 2023

Той е на 24 години, наполовина неаполитанец и наполовина унгарец, учил е в Болоня, иска да стане режисьор и все още търси пътя си: това е първоначалният профил на главния герой в „Накратко“, блестящият дебют на Давиде Ди Лоренцо. Казва се Давиде, точно като автора на романа, и го срещаме за първи път в Будапеща, града, в който е родена и израснала майка му. Той е оставил зад себе си Италия, приятелите си, семейството си и въпреки че животът в чужбина не му спестява гротескни приключения, ежедневието му е сънливо и блуждаещо. Едно пътуване до Берлин няма да промени нещата, които обаче започват да се задвижват едва с приемането му в училището за киноизкуство и преместването му в Рим. Квартал „Пинието“, нощите, прекарани в танци (и последващите им авантюрни прибирания), умората и новите срещи ще допринесат за пробуждането на Давиде, който се опитва да разгадае една загадка: безсмисленото, но все по-често появяване на едно счупено яйце на стълбището. Давиде Ди Лоренцо успява да разкаже с иронична точност ежедневието на един младеж на прага на зрялостта, както в неговата домашна и меланхолична среда, така и в безкрайните римски вечери или в алкохолните партита из Европа. „Накратко” е безгрижен и трогателен роман, който запазва целия разчупен ритъм и свежестта на 20-годишната възраст.

“Sve dobre barbike” je roman o Vanji, milenijalki koja puni trideset godina i shvata da u njenom životu ništa nije kako je mislila da će biti. Nije postala poznata umetnica, već je scenaristkinja jeftinih sapunica, nema decu, nije u ljubavnoj vezi, anksiozna je preko svake mere i odnosi sa članovima porodice joj nisu baš najbolji. Kada joj se na vratima stana pojavi bivša devojka sa bebom, Vanja je uprkos činjenici da joj je Svetlana slomila srce, pušta da ostane kod nje neko vreme. To je navede da preispita svoj život. Rastrzana između želje da radi ono što voli i uspe da preživi u Beogradu danas, Vanja shvata da mora nešto da promeni. Ishitreno daje otkaz na sapunici koju piše, a istovremeno je gazda izbacuje iz stana da bi uselio bračni par iz Rusije od koga može da dobije mnogo veću kiriju. Svetlana odlazi, iznova je napušta, a Vanja ostaje sama i odjednom se oseća kao da je iznova devojčica koja ne može da se brine o sebi. Dok pakuje stvari, slučajno prospe ključalu vodu po svojoj nozi i napravi ozbiljnu opekotinu. A onda se zapita - da li je zaista bilo slučajno? Ne znajući šta da radi, Vanja se vraća da živi kod majke, u mali grad nadomak Beograda, a tamo je čeka sve ono od čega je pobegla.

There are few places across Europe which have had the tumultuous story of Moldova in the 20th and 21st centuries. My greatgrandmother, for instance, spent most of her life in the same village while living in four different countries: she was born in the Russian Empire, went to school in Romania, resisted collectivisation and eventually gave in during the Soviet era, and got retired in the independent Republic of Moldova. I share her story in this book, as well as stories of other people with different backgrounds I interviewed, in an effort to create a polyphonic view of Moldova’s recent history. Chronologically, the book starts with the 1903 infamous Chisinau pogrom and it ends with the 2022 refugee crisis caused by the full-scale invasion of Ukraine. Geographically, the stories are rooted in Moldova but they cover the whole world thanks to the processes of migration that characterised all of the communities described in this book — Jewish, Roma, Armenian, Moldovan, Ukrainian, Russian etc. — at different points during history.

Minilo je že nekaj let, odkar sta Luke in Elie prvič stopila na tla Rdečega planeta. S sajenjem višenj na Marsu, ki zaenkrat edine uspevajo na tem turobnem planetu, začneta oče in hči razburljivo iskati skrivnosti, vkopane v plasti rdečkastega prahu. Drevesa, polna temnordečih plodov, rastejo pod stropi vseh specializiranih rastlinjakov, razen v enem – Območju 24. Medtem ko se notranjost njunih astronavtskih oblek vse bolj polni s samoto, strahom, nerazumevanjem in žalostjo, ju tragični dogodki iz preteklosti še kar pestijo kot mrakobne meglice Marsa. Čeprav se pogosto prisilita, da ne bi razmišljala o domu, ki sta ga začasno zapustila, je iskre njunih zgodb in spominov nemogoče popolnoma ugasniti – vlečejo ju k pomembnim podrobnostim in dogodkom, ki so oblikovali njuni življenji. Zakaj je pomemben način, kako Elie je višnje, in katero drevo je Luke posadil, ko je bil majhen? Ali so lahko stara kmetija, sadovnjak, bližnje jezero, zamrli vaški semenj in mreža prepletenih kanalov in gozdičkov skelet in življenjski sistem družine? Boris Džinić v svojem debitantskem romanu spretno prepleta preteklost in sedanjost svojih junakov in prinaša ganljivo zgodbo o moči spominov, ljubezni, trpljenju in neločljivih vezeh med ljudmi. Območje 24 nas spominja, da je tudi na najtemnejšem mestu možno ohraniti veselje življenja in vero, da se je k tistemu, kar nas čaka, vredno vrniti.