View Colofon
Original text "Cizí město" written in CZ by Anna Háblová,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Tudi grad

Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Anna Háblová

Amsterdam na pragu jeseni bio je šaren i ćudljiv. Svako malo sunce bi smenila kiša, a ta smena ponavljala se pravilno kao što se nižu čvorovi na brojanici. Stajala sam ispod mosta i čekala da jedan od kratkih pljuskova prestane. Isplanirala sam izlet biciklom po okolini Amsterdama. Htela sam da vidim čuvene poldere, kanale koji se ukrštaju preko zelenih livada s naglašenim vetrenjačama koje šire svoje krake poput strašila u polju. Trebalo je da to bude moj prvi izlet u novom gradu. Prvi doživljaj kojim će otpočeti prijateljstvo među nama. U zemlji čuvenoj po vrhunskoj arhitekturi, gde sam planirala da provedem neko vreme.

Našla sam posao u arhitektonskom birou SeArch, poznatom po inovativnim projektima i konceptu koji se ogledao i u samom nazivu firme. Zanimao me je rad s transmaterijalima i građevinskim komponentama uključujući hardver, softver i elektroniku. Zanimali su me projekti koji su podrazumevali netipične načine gradnje. Jedno od najpoznatijih dela te kancelarije bila je Vila Vlas - porodična kuća u švajcarskim Alpima uzidana u brdo, nalik na krater meteorita ili svetlosni satelit koji preko dana upija svetlost, a noću je isijava u okolinu. Bila sam uključena u program izgradnje novog muzeja čija je fasada trebalo da bude izgrađena od pokretnih aluminijumskih i plastičnih panela, osetljivih na sunčevu i ljudsku toplotu. Pružila mi se mogućnost da isprobavam nove pristupe u projektovanju administrativnih zgrada, ili da razmišljam o unutrašnjem prostoru sinagoge koji se ocrtava i na spoljašnji izgled građevine. Svaki projekat bio je zanimljiviji od prethodnog, a sve je bilo utoliko lepše što su holandski klijenti istinski podržavali arhitekturu – za njih je to bila najnormalnija stvar na svetu, baš kao i svakodnevne reportaže u udarnim vestima o mladim nadama profesije.

Posao sam, dakle, imala, ali stan još uvek nisam. Amsterdam je, što se smeštaja tiče, bio ozloglašen po velikoj potražnji i mizerno maloj ponudi. Još nekoliko dana sam mogla da boravim u stanu rođaka Rejna Gercena, arhitekte i urbaniste iz Delfta, koji je povremeno predavao arhitekturu na Praškom univerzitetu. Bio je to tipičan holandski stan s prozorom velikim poput izloga okrenutim prema ulici. Navlačiti zavesu nije imalo svrhe, budući da je taj prozor bio jedini izvor svetlosti u dubokom i uzanom prostoru koji je od jutra do večeri ležao šćućuren u senci. Tako sam postala sastavni deo ulice s koje su povremeno dopirali lutajući pogledi prolaznika, koji su tražili bilo kakav vizualni stimulans tokom šetnje gradom. Bilo je to mnogo gostoljubivije okruženje od minijaturne sobe u hostelu, čije je zidove prekrivala plesan, a tepih natopljen vodom vam s radošću kvasio čarape. Apstraktne slike na zidovima, kakve bi oduševile i Vladimira Boudnjika, bile su rezultat sveprisutne vlage, od koje se u neposrednoj blizini kanala nije moglo pobeći.

Nije se moglo pobeći ni od neurotičnih oblaka koji su svakog trena mogli da na zemlju izruče neočekivane pljuskove. Krenula sam na izlet, par puta sam uspela da se sakrijem ispod mosta, ali na kraju su me sustigli i ostavili mokru do kože. Nije imalo smisla da se vraćam, te sam nastavila vožnju biciklom između kanala s ljuljuškavim kućicama na vodi i uskim kućama od cigle, nesigurnim poput ilustracija iz knjiga za decu. Tokom jednog od brojnih pljuskova zaustavila sam se ispod nadstrešnice koja je pripadala studentskom domu. „Tražiš možda smeštaj?“ jedan mlađi tip me pita na engleskom još pre nego što sam uspela da se osvrnem i osmotrim zgradu nalik na naslagane građevinske kontejnere. „Tražim“, čujem sebe kako odgovaram i odmah dobijam informaciju da se u njihovom smeštaju upravo oslobodilo jedno mesto, i da se traži najpogodniji kandidat. U tu svrhu je večeras organizovana žurka. „Dolaziš?“ „Dolazim.“ „Great.“ „See u.“ Super. Ovde u šest. Zaboravljam na planirani izlet i odlazim da se presvučem, kako bih se vratila kroz par sati.

Smeštaj je zapravo dugački, crni hodnik s jednostavnim sobama označenim brojevima na vratima, i stepeništem pošteno išaranim raznobojnim slikama i natpisima kakvih se ne bi postideo nijedan most niti zvučna barijera na autoputu. Muzika je odvrnuta do daske, i oseća se trava, kao i svuda u blizini kofišopova (gde se legalno mogu nabaviti hašiš i marihuana, samo što su iz nekog razloga omanuli s nazivom). Tip me prepoznaje i upoznaje me s pravilima žurke: treba zainteresovati što više lokalaca koji će odlučiti koga će od pridošlica izabrati za svog novog „stanara“. Gledam oko sebe, žurka je u punom jeku, svako drži neko piće, najčešće hajneken (naravno, ne može da se uporedi s češkim pivom). Kandidate za stanovanje je lako prepoznati. Glasnije se smeju i mnogo pričaju. Devojke s crvenim karminom spopadaju žgoljave Holanđane, a momci obleću oko lokalnih devojaka. Baš ovakve situacije introverti obožavaju. Nakon sat vremena neodlučnog stajanja, sedam u fotelju u uglu i posmatram rojenje u sfumatu, kao da gledam Rembrantovu sliku. Posle nekog vremena odlazim po bicikl, a niko me ne primećuje. Na putu do privremenog smeštaja više nijednom ne pada kiša. Zaustavljam se na mostu s koga se vidi morski zaliv. Ostaci svetla lenjo se valjaju nad horizontom i ostavljaju svoj odraz na površini vode. Uživam u pogledu na poldere skrivene u travi, koje ranije nisam primetila, kao i u pogledu na krajolik, na nepreglednu ravnicu koja se pruža ispred mene nalik na blago naboranu kožu dlana.

Na poslu sam od jutra do mraka i nemam vremena za traženje stana. Tokom nedelje javljam se na desetine oglasa. Mene poziva samo jedan tamnoputi Iračanin. S Muhamedom se prvi put nalazim u Osterparku, na samom kraju mreže kanala koji u pravilnim lukovima presecaju istorijski centar grada. Vodi me do svog stana u kući od crvenosmeđe cigle, utonuloj u neobičnu izmaglicu, s belim prozorskim okvirima i uskim, strmim stepeništem. Dočekuju me simpatična žena s maramom ovlaš prebačenom preko tamne kose i troje dece. Kako kasnije saznajem, dvoje od troje dece Muhamed je dobio sa svojom prvom ženom, koja je pobegla nazad u Iran. Ne pitam ga zašto. Muhamed je u Holandiju došao kao jeftina radna snaga, i tu je ostao. Pokazuje mi praznu sobu s malim prozorom koji gleda na mračno dvorište. „Imam ovu sobu s prozorom“, govori dok mu sitne oči prepredeno svetlucaju. Prema načinu na koji naglašava reč „prozor“ zaključujem da takva soba nije uobičajena za Amsterdam. Useljavam se kod njih usred proslave ramazana. Preko dana se posti, jede se tek kad padne noć. Pozvana sam na jednu od noćnih gozbi. Principi ramazana nalažu da se nijedan gost ili stranac nipošto ne ostavlja gladnim. Sto je prepun tradicionalnih iračkih jela, na sredini leži nečim napunjena vekna hleba koja podseća na grudvu. „Šta je unutra?“ radoznalo pitam. „Bomba!“ spremno odgovara Muhamed, a oči mu cakle od zadovoljstva zbog dobro izvedene šale. Svi se smejemo. Onda jedemo, razgovaramo i slušamo vesti iz Iraka, koje ne razumem. Ako sam u ovoj zemlji ikada imala dom, onda je to upravo u ovom stanu, sa spiskom islamskih zapovesti zalepljenim u hodniku između ulaznih vrata i sobe kroz čiji se prozor, makar delimično, gleda u ponekad vedro, a ponekad oblačno nebo.



Moj grad, koji nije moj


„Kupiću ti tamo sladoled“, rekao mi je tata, gotovo siguran da će me time izvući iz stana. Hteo je da ode da čuje zvona na Loreti, ali nije hteo da ide sam. Kako je rekao reč „sladoled“, tako sam odletela u predsoblje i nazula cipele koje mi je uvek kupovao broj veće. Imala sam devet godina. Prošle su tri godine od revolucije, i dve godine od papine posete. Prošla je godina od bakine sahrane, kada sam prvi put videla tatu da plače. Živeli smo u jednoj od neuglednih, sivih zgrada u kojima se zvuk lifta razlegao po čitavoj kući, kao stenjanje pri vođenju ljubavi. Živeli smo u stanu čije su tri sobe gledale na park s dečijim igralištem, a kuhinja na zaraslo dvorište s tri stamena stabla oraha i zarđalom šipkom za trešenje tepiha. Drveće u parku s niskim granama na koje se lako moglo popeti i zabranjene tajne skrivenog dvorišta, to je bilo moje detinjstvo na obodu Hradčana. Sve dok nije došao taj dan. Sve dok se nije dogodio taj strašni, prelomni trenutak – selidba.

Prilikom izlaska iz stana takmičili smo se ko će prvi sići. Da li tata liftom, ili ja stepenicama. Lift se vukao, i pre nego što je došao do tate, ja sam već bila napolju i nezainteresovano čeprkala noktom hrapavu fasadu. Neki njeni delići na popodnevnom suncu presijavali su se poput bisera. Iz mikrosveta fasade s minijaturnim planinskim vrhovima prenulo me je treskanje vrata koja su se zatvorila za tatom. Susednom ulicom prošao je tramvaj i delikatno zaškripao. Cis fis ais, moja drugarica violinistkinja bi prepoznala tonove tramvaja. Možda se šali, to neko ko nema apsolutni sluh nikad ne zna.

Čini mi se da tada više nisam morala da nosim bele hulahopke, kariranu suknju i frizuru „na šerpu“. Verovatno sam imala kratku kosu i pomalo podsećala na dečaka, obučena u bratovljevu odeću - flanelsku košulju i ispranu majicu sa Sandokanom. Namerno sam se vukla iza tate, da me ne vidi. Mogla sam da uživam u baricama koje su se zadržale u neravninama na trotoaru. Pre mog šljapkanja, u njima su se jasno ogledali beli oblaci.

Prešli smo tramvajske šine, prošli pored zgrade Vojnog orkestra Republike Češke (gde su vojnici bili načičkani na prozorima kao jorgani na suncu), moje stare škole, Keplerove gimnazije (gde se trava puši kao i bilo gde drugde) i već smo se našli na Pohorelcu, kraj niskih renesansnih kućica prilepljenih uz manastir Strahov. Nagib trga vodio nas je dalje uzbrdo, pored crkve s natpisom Hotel i originalnim fast fudom, ispod naherenih lukova, pokraj Černjinske palate s reljefnim zidovima na svom donjem delu i korintskim stubovima nalik na četu vojnika iznad njih. I već smo stigli na plato ispred Lorete. Utopili smo se u gomilu ljudi koji su pred bujnim baroknim zdanjem iščekivali prve zvuke zvona. Malo sam ih slušala, malo posmatrala okruglu, nagu zadnjicu kamenog anđelčića, a zatim sam iskoristila priliku da zamišljeno kvasim noge u najbližoj barici.

Ubrzo je voda u baricama počela da poskakuje i pre nego što bih je dotakla nogom. Vazduh je postao vlažan, čitav prostor prekrila je kiša, a sunce se izgubilo kao da je neko preko mog grada prebacio mokro ćebe. Morali smo da se vratimo. Nismo išli dalje prema Hradu i njegovom dvorištu, niti prema kućama ukrašenim oznakama svojih vlasnika, pored gvozdenih lampi s četiri gvozdene nimfe (kojih sam se iz nekog razloga užasno plašila), pored fasada do iznemoglosti oslikanih grafitima (mada slikanje nije pravi izraz za jednoobrazne škrabotine na mokrim zidovima), pored prolaza s lažnim balkonima, pored stražara (koje tada još uvek nije bilo teško nasmejati), pored bronzanog Masarika (ispod koga su dva brata svirala Karela Krila i zarađivala za kolu), i najzad do velelepne kapije, odakle nam se pružao pogled na čitav grad koji je odatle izgledao kao beskonačna skupina krovova, dimnjaka, mostova, tornjeva i kupola. Kao džinovski lego, kojim se moglo lepo igrati.

Dok smo se vraćali kući, ponovo sam bila pozadi, ali ne zato što sam tako htela. Tatini koraci su mi izmicali, izmicali su trotoarima prekrivenim baricama, pokraj oluka iz kojih je kuljala voda, pored natopljenih fasada, u gradu prožetom kišom. Sačekao bi me samo na prelazima. Naš dom nas je prihvatio poznatom, teškom suvoćom i mešavinom mirisa hrane kuvane tog dana. Kod kuće smo sa sebe svukli mokru odeću i ubacili je u veš-mašinu. Bilo mi je hladno na svežem početku proleća, na sladoled sam odavno zaboravila. Dok je veš-mašina poskakivala po pločicama kupatila, ja sam se zagledala u isprane krovove iza prozora i negde tamo, odakle smo se upravo vratili, osećala još mnoštvo prostora tajnovitih poput bunara, neizgovorenih proročanstava vlažnih suterena, šupljih cigala, pognutih kamenih blokova na uglovima ulica. Međutim, grad je na to gledao drukčije. Paralisan od straha za sopstvenu vrednost, neurotično je treperio još neotvorenom obilaznicom, počeo je da pati od kompleksa – administrativnih i trgovinskih – a međunarodne korporacije toliko su ga cedile da je pretila opasnost da od njega na kraju preostane samo koncentrovana gorčina. Ali o tome tada još uvek nisam ništa znala.

Tada sam imala devet godina. Jedanaest godina pre studija arhitekture (gde sam naučila da je sitno drago kamenje na fasadi zgrade liskun), godinu dana pre povratka najstarijeg brata iz vojske (hladnog i otuđenog, obrijane glave, upasane košulje i praznog pogleda), i četiri godine pre tog sudbonosnog trenutka – selidbe. Selidbe u predgrađe, tamo gde je grad iskrzan poput krajeva jeftine tkanine. Tajne prolaze oivičene išaranim daskama zamenili su bezlična periferija i prividna uređenost porodičnih kuća.

Jednom u detinjstvu doživiš neko ljupko mesto i više nikad ga ne napustiš, zato što ono ne napusti tebe. Moj tata stalno vidi Visočinu s blagim brdima koja se pružaju u daljinu, aleje jabuka i ribnjak čija se priroda svake godine menja. Pod kožu mu se uvukao zadah zemlje, opalog lišća i vlažnih, kamenih zidina. Njegove ruke najradije od svega hvataju motiku i drva dobro isušena za potpalu. Svojim uspomenama se neprestano vraća. Baš kao i ja, koja u glavi imam jedino grad sa strmim krovovima s kojih sneg, kad počne da se topi, pada tako neočekivano da svaki put uplašeno ustukneš. Nosim u sebi dramu reljefnih štukatura, koje tako lako uništava nešto banalno poput grejanja. Nikada me neće napustiti nemirni mačji pogledi, ni lutanje tamnim, uskim ulicama, ni strma stepeništa niz koje kišnica teče nekontrolisano, kao voda u planinskim brzacima. Ostaće u meni apstraktne slike fasada koje se ljuspaju i simsa ukrašenog golubijim perima. Bučni trgovi s dekorisanim fasadama i ekstatična tišina crkava, manastira i biblioteka.

Ljubav prema gradu je poput kašlja koji ti ne da mira. A ti se gušiš. Od čežnje da se vratiš u svoj grad, koji više nije tvoj.

More by Uroš Nikolić

Morana

Isključenje Samoubistvo davljenjem dosta je retko. Zatezna traka se po pravilu nekoliko puta obavije oko vrata, a ponekad se ispod nje postavi nešto meko. Prilikom davljenja se usled pometnje u nervnom sistemu i pritiska na karotidnu arteriju prekida dotok krvi u mozak i zatvaraju se disajni putevi. Samo, grlo se obično ne zatvori sasvim, pa umiranje traje duže nego kod vešanja - osim ako se, naravno, sve ne završi gubljenjem svesti ili popuštanjem zatezne trake. S druge strane, vešanje je već dugo omiljena metoda čeških samoubica, naročito muškaraca. Od njih 100, 61 bira upravo ovaj način, ...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Lucie Faulerová

Skupljanje snage za be

(…) Neiskusno sam ušao u klub čim se otvorio, dok se omladina još uvek spremala za zabavu u okolnim pivnicama. Po praznom podijumu kružila su svetla reflektora, a di džejev uvodni set više je podsećao na mantru budističkog monaha nego na nešto satanističko. Po vlažnom odsjaju na podijumu moglo se zaključiti da je služba za čišćenje prošla tuda pre manje od pola sata. Tako sam u međuvremenu meditirao nad besmislenošću ljudske sudbine i povremeno odlazio do šanka po pivo, pre nego što se stvore redovi za koktele. Doduše, da sam došao kasnije, možda bi puštali samo devojke, u najboljem slučaju pa...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl

Kanalizacija

Zastala je pred gomilom građevinskih kontejnera i protrljala smrznute dlanove. U daljini, iznad reke, zatreperila su dva kormorana. Trenutak kasnije počela je da se osvrće na sve strane i proverava poruku koja joj je stigla prethodnog dana. „Zdravo Petra, akcija kanalizacija sutra u osam. Sastanak ispred mosta kod baraka. A.” Pročitala ju je još tri puta, pre nego što je svetlo s ekrana utihnulo. Stara i nova kanalizacija, koje su na ravne časti delile otpad koji je pristizao iz čitavog grada, stajale su jedna iza druge na ostrvu kao vladarke reke. Cilindrični rezervoari stare mreže izdiz...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Anna Háblová

Iskreno, draga, baš me briga

Marek me obara na krevet, a od izraza njegovog lica i njegovog stiska ja potpuno gubim orijentaciju, kao da nas je pokupila lavina pa više ne znam gde je gore, a gde dole. Sve to traje jedva sekund, i stisak i izraz, sledećeg trenutka već me izvlači iz lavine i mada sam i dalje u horizontalnom položaju, više nema sumnje gde je gore, a gde dole. I tek tada mi postaje jasno, tek tada shvatam, ali ipak nekako napola, misao mi samo projuri kroz glavu, kao kada neko na brzinu uključi svetlo a onda ga još brže isključi. I vi znate da ste nešto videli, samo niste sasvim sigurni šta, ali znate da nije...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Lucie Faulerová

Automobil iz stare Grčke

Bio je vreo junski dan. Samo, tada se nije govorilo jun, već targelion, ili skiroforion. Dve prilike izašle su izvan atinskih zidina, u srdačnom razgovoru, i nastavile šetnju prirodom duž korita reke Ilis. Razgovarali su uglavnom o ljubavi. Dečak, mlađi od njih dvojice, sa sobom je nosio prepis tuđeg traktata o tome kako je ljubav zlo, u šta je i sam verovao. Zapravo, sve o čemu je on razgovarao bio je taj traktat. Stariji muškarac se u sebi nije slagao sa njim, ali strast s kojom je mladić govorio prilično ga je uzbuđivala. Kada su došli do jednog visokog platana, muškarac se ispružio u trav...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl
More in SR

UPRKOS PROLEĆU

      Silno neonsko svetlo nekvalitetne sijalice pritiska Marijanu Grujić dok pokušava da ispere butine od prašine. Ona je još uvek mlada i život joj pruža besmisleno trčanje do ulaza, to da ne mora da ide asfaltom već može da valja stare patike po zemlji i prašini. Razmišlja, do juče je mogla lastiš i to  "butine bez pipke" a danas ju je dečko poljubio s jezikom, toplim hrapavim jezikom što joj je napunio usta. Život se smenjuje, tako njena baba kaže, život se stalno smenjuje i uvek dođe gore. Ipak, razmišlja Marijana Grujić, jezik njenog novog dečka prilično je dobra zamena čak i za trideset...
Written in SR by Ana Marija Grbic

Sutra

Karlota je ležala poleđuške u udobnoj, mekanoj postelji i zurila u nevidljivu tačku na plafonu, jedva obuzdavajući disanje kojeg je postala svesna kada se prenula iz košmara. Već se nije više ni sećala sna, nego samo osećanja očaja koji ju je probudio. Od trenutka kada se iznenada probudila usred noći, bezuspešno je svim silama pokušavala da umiri puls. Digla je ruke, zbacila pokrivač i ustala iz kreveta, ne obazirući se na plačljivo mjaukanje Matijaša, narandžastog prugastog mačka koji je dotada spokojno ležao pokraj nje. Bosim stopalima opipala je pod čija hladnoća ju je vraćala u stvarnost...
Translated from PT to SR by Tamina Šop
Written in PT by Patrícia Patriarca

Flomaster

      Robert je prvo sam na sofi, levo od fleke koju je Sven pre nekoliko meseci napravio crvenim flomasterom. Pita kako sam, da li rade apoteke i prodavnice, imam li sve što mi treba, šta ću ako se nešto desi. Dobro sam, rade, imam, neće se ništa desiti. Svakog dana me pita isto, svakog dana mu isto odgovaram. Ovde se ništa ne dešava posle pet po podne. Poenta zatvaranja je da se ništa ne desi, htela bih da dodam, ali znam da to nije pametno. Robert kaže da je žedan, ustaje po čašu vode. Nema gradskog prevoza, svi su u stanovima, na ulicama je samo policija, hitna pomoć, dostavljači na bicikl...
Written in SR by Jasna Dimitrijević

Pande parka Ueno

Otkad su se deca rodila, ili možda otkad sam na društvenim mrežama, ili čak otkad sam zbog posla primorana da komuniciram na jasan i prijemčiv način, i da se, ukratko, pozivam na ono što je poznato, umesto da to izmišljam, delila sam svoje vreme na ono stvarno, to jest na ono u kome sam mogla da pričam sa sobom na svom stvarnom jeziku, i na lažno vreme, to jest na ono u kome sam morala da se izražavam po kategorijama, u okviru registara ili da zauzimam veštačke stavove. Čitala sam u romanima o upornim i nepokolebljivim ljudima koji bi ustajali u četiri ujutru, tuširali se hladnom vodom, a već...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Arianna Giorgia Bonazzi

Nekoliko meseci kasnije

12. avgust »Muhamede, za pola sata budi pored telefona. Mislim da sam je našao!« Izletim iz kreveta, obučem se sav rastresen što brže mogu i izjurim iz hostela. Brzo. Kao da bi nešto bilo drugačije ako bih do kuće stigao pet minuta pre ili kasnije. Skoro da trčim po klancu nizbrdo prema pristaništu, tamo negde između jevrejske četvrti Hardara Carmel i nekad palestinskog Wadi Salib. Bilo kako bilo, čujem testeru koja verovatno reže gvožđe, i kokoške i petlove. Neobično. Miris farme usred grada koji želi da izbriše svoju istoriju i da bude moderan. Kao da sam se vratio u 1948, kada je s ovog br...
Translated from SL to SR by Jelena Dedeić
Written in SL by Andraž Rožman

Ne želim da budem pas

Kucam OKONČATI LJUBAVNE JADE. To mora odmah da prestane. Nailazim na priče ljudi, ne želim priče, želim rešenja, neću saosećanje. Kucam TRANSFORMACIJA. Gugl izbacuje da postoji transformacija u matematici i u genetici. Biram drugu opciju i time pravim svoj prvi izbor. Umorna sam od ovog tela koje je previše ljudi ljubilo, koje je možda i upropašćeno, bila sam nemarna prema njemu, nisam mu se posvetila, moram da ga se rešim, promenim i poboljšam. Genetska transformacija. Tretman sokovima, treperi mi na ekranu. Transformiši se u novu verziju sebe. Teglica sa sokom narandžaste boje, toliko jarke ...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen