Както подсказва подзаглавието ѝ, книгата Нещотърсач съдържа истории за 44 предмета от близо и далеч. Любопитната и разнообразна селекция, подредена тематично, включва изненадващи находки от целия свят: ботуши от Бутан, тротоарни плочки от Барселона по дизайн на Гауди, чаши за вино от Страната на баските, брошка с формата на сърце от Сараево, еспадрили от Пиренеите, скарабеи от Древен Египет, кутия с боклук от Ню Йорк, парче оранжев плат от “Плаващите кейове” в езерото Изео, словенски звънящ змей, карта на Източен Берлин и много други. Разказвайки историите на конкретните предмети, Екатерина Петрова всъщност разказва и за местата, откъдето те произлизат – Кюстендорф и Катманду, Любляна и Луизиана, Белведере и Билбао, Селчук и Сентръл парк – като същевременно ги поставя в по-широк езиков, културен, исторически, антропологичен или географски контекст. Находчива смесица между пътеписи, есета и разкази, текстовете са внимателно проучени и подплатени с любопитни факти, но пречупени през субективния поглед на авторката, както и личната ѝ биография на пътешественик, преводач и нещотърсач. Художествено претворено през естетското око на Люба Халева, една от най-забележителните съвременни български илюстраторки, оформлението на книгата чудесно и с чувство за хумор улавя духа и настроението на историите. По този начин самата книга също се превръща в красив, носещ удоволствие и радост предмет – за четене и препрочитане, за притежаване и подаряване.

Prošlo je već nekoliko godina otkako su Luk i Eli prvi put kročili na tlo Crvene planete. Sadnjom višanja na Marsu, koje zasad jedine uspevaju na ovoj turobnoj planeti, otac i ćerka započinju uzbudljivu potragu za tajnama ukopanim u naslage crvenkaste prašine. Stabla puna tamnocrvenih plodova rastu pod svodovima svih specijalizovanih plastenika, osim u jednom – Rejonu 24. Dok se unutrašnjost njihovih astronautskih odela sve više puni usamljenošću, strahom, nerazumevanjem i tugom, tragični događaji iz prošlosti nastavljaju da ih pritiskaju kao sumorna izmaglica Marsa. Iako često primoravaju sebe da ne razmišljaju o domu koji su privremeno napustili, iskre njihovih priča i sećanja nemoguće je u potpunosti ugasiti – one ih vuku ka bitnim sitnicama i događajima koji su oblikovali njihove živote. Zašto je važno na koji način Eli jede višnje i koje je drvo Luk zasadio kad je bio mali? Da li staro imanje, voćnjak, obližnje jezero, utihnuli seoski vašar i mreža isprepletenih kanala i šumaraka mogu biti skelet i životni sistem jedne porodice? U svom debitantskom romanu Boris Džinić vešto prepliće prošlost i sadašnjost svojih junaka i donosi nam dirljivu priču o snazi uspomena, ljubavi, bolu, patnji i neraskidivim vezama među ljudima. Rejon 24 podseća nas da je i na najmračnijem mestu moguće sačuvati radost življenja i veru da se onome što nas čeka vredi vratiti.

Ośmioletni Stern mieszka w Graystadzie. Jego ojciec jest dyplomatą, a matka powściągliwą artystką, która coraz bardziej zamyka się w sobie. Choć nie zostaje to powiedziane wprost, czytelnik wcześnie zdaje sobie sprawę, że rodzice Sterna są w trakcie rozwodu. Pojawia się Ciotka Emma (siostra bliskiego przyjaciela ojca Sterna, młodego i ambitnego pułkownika armii), która ma zająć się chłopcem, gdy jego ojciec jest w podróży służbowej zagranicą. Ojciec obiecał mu, że wróci na jego urodziny, chwilę przed Bożym Narodzeniem, ale dość szybko staje się jasne, że wypełnienie tej obietnicy jest równie skomplikowane, co sama sytuacja polityczna kraju. Graystadt jest podejrzanie podobny do Sofii, ale równie dobrze może być jakąkolwiek inną środkowo/wschodnioeuropejską stolicą. Niejasny pozostaje czas rozwoju akcji – narracja usiana jest licznymi odniesieniami do lat trzydziestych, czterdziestych, końca lat osiemdziesiątych, a nawet współczesności. Tworzy to onirczyną atmosferę déjà vu i deja vécu, powodując poczucie powtarzającej się historii, pamięci i traumy. Powieść łączy równoległe wątki i aluzje do takich tematów jak populizm, skrajnie prawicowe organizacje militarne czy niebezpiecznego wpływu mediów społecznościowych. Książka rozpoczyna się od kilku pozornie niezwiązanych ze sobą wydarzeń w Graystadzie. Buty zaczynają znikać z losowych domów w różnych częściach miasta; tajemniczy arystokrata o ambitnych planach przybywa swoim sterowcem. Jego latająca rezydencja złowrogo unosi się nad miastem, ucieleśniając w ten sposób poczucie zagrożenia i niepokoju, które zakotwicza się w powietrzu. Baron wpada na podstępny plan, który zostanie ujawniony znacznie później – chce ukraść marzenia mieszkańców Graystadtu.

Are douăzeci și patru de ani, este pe jumătate napolitan și pe jumătate maghiar, a studiat la Bologna, ar vrea să devină regizor și încă își caută drumul: acesta este portretul inițial al personajului principal din O zic pe scurt, remarcabilul roman de debut al lui Davide Di Lorenzo. Se numește Davide, la fel ca autorul, și îl întâlnim pentru prima dată la Budapesta, orașul în care s-a născut și a crescut mama lui. A lăsat în urmă Italia, prietenii, familia, iar cu toate că viața în străinătate nu îl scutește de aventuri grotești, existența lui de zi cu zi rămâne apatică și lipsită de direcție. O călătorie la Berlin nu va schimba lucrurile, care încep să se pună în mișcare abia odată cu admiterea la o școală de cinema și mutarea la Roma. Pădurea de pini, nopțile petrecute dansând (și, implicit, întorsăturile rocambolești), oboseala și noile întâlniri îl vor trezi treptat pe Davide, preocupat să dezlege un mister: apariția absurdă, dar tot mai frecventă, a unui ou spart pe palier. Davide Di Lorenzo reușește să redea cu fidelitate ironică viața cotidiană a unui tânăr aflat în pragul maturității, atât în dimensiunea ei domestică și melancolică, cât și în cea a nenumăratelor seri la Roma sau a petrecerilor pline de alcool prin Europa. O zic pe scurt este un roman degajat și emoționant, care păstrează ritmul dezlânat și prospețimea specifică vârstei de douăzeci de ani.

Neviditelní je román o nepřijetí odlišných lidí, ve kterém děti o rodičích pouze sní. Mladá žena, která vyrostla v dětském domově, se pokouší překonat traumata z dětství. Po tom, co ztratí blízké lidi, potká Daru, opuštěnou dívku, ve které vidí samu sebe. Když se rozhodne darovat dívce život, který ona sama nikdy neměla, setkává se s dalším rozměrem své neviditelnosti. Příběhové linky románu o lidech na periferii společnosti se proplétají, aby odvyprávěly jeden společný příběh o neviditelnosti.

Осемгодишният Щерн живее в Грейщад. Баща му е дипломат, а майка му е затворена по характер художничка, която все повече се отдръпва в себе си. Без да е указано изрично, читателят отрано разбира, че родителите на Щерн се развеждат. Появява се леля Ема (сестра на близък приятел на бащата на Щерн, млад амбициозен полковник от армията), която трябва да се грижи за момчето, докато баща му е в командировка в чужбина. Той е обещал да се върне за рождения ден на Щерн точно преди Коледа, но скоро става ясно, че спазването на това обещание е много сложно, точно както политическата ситуация в страната. Грейщад подозрително напомня на София, но лесно може да бъде която и да е друга централно/източноевропейска столица. Неясно остава и кога точно се развива историята – различни препратки към 30-те, 40-те, края на 80-те или дори настоящия момент, са пръснати из повествованието. Това създава съноподобна атмосфера на déjà vu и deja vécu, предизвиквайки усещането за повторение на историята, за памет и травма. Романът смесва паралелни сюжетни линии и алюзии към теми като популизъм, паравоенни крайнодесни организации и опасните ефекти на социалните медии. Книгата започва с няколко привидно несвързани събития в Грейщад. Обувки започват да изчезват от произволни къщи, разположени в различни части на града; мистериозен аристократ с амбициозни планове пристига с дирижабъла си. Летящата му резиденция остава заплашително да се рее над града, въплъщавайки по този начин чувството за заплаха и безпокойство, което се настанява във въздуха. Баронът има коварен план, който ще бъде разкрит много по-късно – да открадне мечтите на жителите на Грейщад.

Da li je bivša nastavnica ukrajinskog jezika, sedamdesetdvogodišnja Vira Tiha, ikada pomislila da će se na zalasku svog teškog, ali ipak ispunjenog i srećnog života, naći u domu za stare? Naravno da nije. Još manje je mogla da zamisli da će je ovamo odvesti njen voljeni sin jedinac. Ali gospođa Vira je ubeđena da je ovde samo privremeno. Eto, u toku je leto 2022. godine, rat je, njen sin Tolja danonoćno volontira, snaha je s decom bila prinuđena da se evakuiše u inostranstvo, a selo u Kijevskoj oblasti u kojem su živeli tek se oporavlja posle ratnih dejstava i okupacije. A za nju je kao srčanog bolesnika, kako se njen sin ne bi brinuo, možda zaista bolje da ostane ovde, što dalje od fronta, u relativno bezbednom seocetu, gde se rat prikazuje samo na televiziji, da bude u društvu vršnjaka,. Pa makar tim vršnjacima bilo i preko sedamdeset godina. Ali umesto komunikativnih starijih ljudi, Vira Tiha dospeva u svet ranjenih, zajedljivih, sarkastičnih matoraca koji iz dana u dan posmatraju kako im se životi kotrljaju ka svom zalasku. „Tamo gde sunce zalazi“ je topla i potresna priča o životu na njegovom zalasku. Roman koji otvara važne i bolne teme kroz priče o ljudima i njihovima odnosima, pre svega odnosima sa decom. Tekst ima terapeutsko dejstvo koje nam je svima preko potrebno u ovim teškim vremenima. Ili, kako sama autorka kaže, knjiga je flaster za ranjeno srce.

Literatura in življenje imata skupni imenovalec: pripoved. Pišejo se sedemdeseta leta in William »Mole Man« Lyttle v tunelu pod svojo hišo izreže stavek, ki nepovratno spremeni, kako se obrača/vrti sveta. »Naša življenja nam kot pripovedi ne pripadajo več.« Protagonistka avtofikcijskega romana je triintridesetletna Emma, ki se trudi razumeti svoje češke korenine, se soočiti z mamino smrtjo in najti odgovore na vprašanja o izginotju svoje partnerke. Zgodovina okoli nje ne teče, temveč se kopiči in raztrešča. Med razbitinami se katastrofalno dviga vodna gladina in pritiskajo požari. Emma gazi skoznje, da bi se malenkost oddaljila od ljubezni, v kateri se zmaguje in izgublja. V njenem pripovedovanju na konec prispemo skupaj ali vsak po svoje, pripoved pa ostaja. Prav tako vprašanje, ali lahko pripovedovanje človeku pomaga soočiti se s tragičnimi dogodki. Težišče romana se skriva v preizkušanju možnosti jezika in pripovedi kot orodij, s katerimi se soočimo z bolečimi dogodki. Besedilo je polno slikovitih podob, vanj se vpisujejo tako sposobnosti uveljavljene pesnice kot tudi nadarjene prozaistke. — uredništvo založbe Host Roman ima svoj red, tempo in močno sporočilo. Daje nam upanje, da nas lahko tudi najmanjše zgodbe rešijo pred katastrofami. — A2

Náhodná skupina fanoušků italské popové divy Verdy se spřátelí po incidentu na koncertě v Berlíně, kde Bulharka Nora omdlí v důsledku předávkování psychostimulanty. Všichni přítomní v lóži, řecký podnikatel Adrian, švédský fotograf Johan, pár z Izraele, terapeut Sol a umělkyně Lilith, oběti pomáhají. Celá společnost se postupně sbližuje a začíná se setkávat na různých místech Evropy. Každý z nich se zdá být úspěšným a šťastným člověkem, ale hluboko uvnitř si nese traumata z minulosti. Tato traumata rodí v každém z nich „drobný hřích“ – závislost na alkoholu, psychostimulantech, nevěru, lhaní, manipulaci a aroganci. Nora se zamiluje do Johana a Adrian se Solem se rozhodnou vybudovat moderní retreat centrum na ostrově Kréta, kde všichni přátelé stráví společnou dovolenou. Během skupinové terapie se každý z nich podělí o svůj drobný hřích. Lilith prohlásí, že strávila noc s Adrianem. Sol, otřesen tím, co slyšel, podstoupí starověký rituál skoku přes býka, který symbolizuje Boží soud. Rituál se nezdaří a Sol je fatálně zraněn. Postupem času se každý z nich snaží vyrovnat se škodami, které ten den způsobil. Johan přestal pít. Lilith a Adrian žijí společně v San Franciscu. Nora se zotavuje ze závislosti a Sol je invalidní. Jednoho dne dostane Lilith balíček - Solovy staré poznámky z terapie. Píše se v nich, že Lilith je pravděpodobně plodem incestu. Uvědomí si, že na skupinovém sezení lhala, aby Sola potrestala za jeho krutý úsudek. Jejím „drobným“ hříchem byla lež, ne nevěra.

Жилищен квартал с панелни блокове в провинциален град през 90-те години на миналия век. Бинту расте в семейство, в което цари отчуждението. Баща ѝ е конгоанец, религиозен до фанатизъм и неуспял писател, който не може да си намери работа и прекарва дните си в писане на мемоари. Загубата на илюзии е съпроводена с нарастващата му алкохолна зависимост и прояви на домашно насилие. Въпреки всичко Бинту обожава баща си и се опитва да му помогне. Когато става ясно, че спасение няма, тя прекъсва всякакви контакти с него. Тридесет години по-късно Бинту се оказва в подобна ситуация. Разведена и отчуждена от сина си, тя все още живее в стария квартал с високите жилищни блокове, които сега изглеждат още по-западнали, и се бори със своите зависимости. Учителската заплата ѝ осигурява известна стабилност, докато един ден в училище тя губи контрол и е принудена да се изправи срещу травмите от детството си. „Тули Салуму е обрисувала главната героиня Бинту с дълбоко психологическо проникновение, присъщо само на опитните романисти. Със съвкупност от въздействащи детайли тя създава реалистичен и затрогващ портрет на Бинту, баща ѝ Юма и майка ѝ Кристел. Без съмнение един впечатляващ дебют.“ — De Standaard **** „С обезоръжаваща откровеност и неподправен реализъм Тули Салуму разказва какво е да израснеш като цветнокожо момиче в среда, в която цветът на кожата все още е определящ фактор. Романът ѝ е силен дебют, посветен на проявите на расизма в ежедневието ни.“ — Het Nieuwsblad ****