View Colofon
Original text "Kalk" written in NL by Lisa Weeda,
Other translations
Published in edition #2 2019-2023

Kamenac

Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Lisa Weeda

Vidite, potrebno je vremena da se stvore naslage kamenca na glavi tuša. Dok visim sa obmotanim crevom tuša oko vrata, delom u hodniku, a delom na stepenicama, pomišljam: da su svi moji prijatelji videli moje kupatilo, bilo bi im jasno. Da su se bar jednom popeli gore, poput Eme onog jednog popodneva, pogledali bi glavu tuša, otvorili i zatvorili česmu, videli kamenac na staklu tuš kabine, dlačice u lavabou nakon zbrzanog brijanja i shvatili bi: taj dečko je gotov, moramo mu pomoći. Kupatilo je bilo ključno, ali naravno bilo je i drugih signala: već dugo nisam nosio farmerke; zulufi mi više nisu bili sređeni, kosa na vratu mi nije bila uredno podšišana, već se tu nalazio razbarušen sloj kose koja je polako nestajala ispod kragne. Kada bih živnuo, najčešće kada bi Ema svratila sama i kada bi mi u šali stavila do znanja da izgledam kao klošar, da ranije nisam bio takav, da sam uvek lepo izgledao s uredno podšišanom kosom, uzeo bih aparat za brijanje iz kuhinjske fioke – u kojoj sam ga ostavio nekoliko meseci pre toga, jer je njegovo vraćanje u kupatilo za mene predstavljalo previše komplikovan zadatak – i otfikario bih par milimetara. Ni to nije dobro izgledalo, ali bolje išta nego ništa. Mogao sam da budem zadovoljan tim traljavo ošišanim pramenovima. Osećam kako me grebuckaju ispod vrata, ispod plastičnog creva, ali ne mogu da se pomerim. Mogu da mislim da želim da podignem ruku, ali da to i učinim deluje kao nemoguć zadatak.

Ali dobro, moji prijatelji nisu želeli da čitaju te signale, verujem. Mogli su da vide po traljavo izbrijanom delu ispod potiljka da se stanje njihovog prijatelja pogoršava. Mnogi od njih su mislili u početku da sam u takvom stanju zbog tamne zime – i da, ta zima je zaista bila užasno tamna. Sunca nije bilo četiri nedelje za redom. Kiša je neprestano padala. Polako sam se povlačio, kao i svake zime, u svoje pubertetsko telo od pre deset godina i osećao sam kako me usisava crna rupa ogromne vučne sile i povlači u prepoznatljivu duboku tamu. Slabo sam izlazio, zaboravio sam da navučem zavese, pio sam premalo vode, ređe sam se tuširao, pio sve više i više kafe kako bih se održao na nogama, grejanje više nije radilo kako valja jer je trebalo da popustim vazduh, ali nisam mogao da nađem glupi ključ, a nisam se usuđivao da pitam nekog od prijatelja da mi pozajmi svoj (čak ni Emu, jer mi je ona već i previše pomagala, mislio sam), zbog čega sam se vukao po kući poput Inuita umotanog u vuneno ćebe. Napolju, na ulici, ljudi su hodali poput zombija, i što se toga tiče savršeno sam se uklapao u sliku, samo što za mene to nije bila sezonska stvar,, već stanje u kom sam se standardno nalazio tokom cele godine – s tim što je ova zima bila vrhunac mog ponora. Ovo telo koje sada poput tužne vrbine grančice visi na vrhu stepeništa, obešeno o crevo tuša, koje se proteže kroz hodnik ispred kupatila, jeste telo koje je već godinama deo mene. Slabo, prazno i napeto od panike jer više ne znam odakle da počnem.

U jednom trenutku, kada kutijice za sočiva više nisam bacao u kantu za smeće već bih ih zafrljačio na kameni pod kupatila, uvukla mi se misao da su mnogi moji prijatelji izgleda jednostavno prihvatili da sam u međuvremenu postao ništa više do beživotna, letargična verzija dečka s kojim su išli na festivale i žurke, koji je naručivao pića u manijakalno brzom tempu, pričao strašno dobre šale, nosio lude kačkete, mažnjavao iz pabova najlepše čaše i nosio ih kući – možda je to bilo to, poznavali su nekoga ko je nestao. Sada je pred njima bio ustajali, bledunjavi momak u svojoj modernoj fotelji, pogrbljen i s malo entuzijazma za ispijanje piva kad dođu u posetu. Nema više zabave, igre, premalo zezanja, zamenile su ih pre svega neprijatne tišine i ponešto mojih loših šala iz koji se moglo zaključiti da sam se osećao kao ispušena lula. Koliko god šala ispričao, nikoga ne bi nasmejale, ostale bi da vise u vazduhu, negde na plafonu, poput oblačića u stripovima koji ne mogu da mrdnu. Otkrio sam da se moji prijatelji više nisu usuđivali da mi postavljaju pitanja, jer su osećali nelagodu zbog tuge ili moguće propasti drugog bića. Ili su zaboravljali, jer su mi pripisali neku vrstu statusa koji se potom jednostavno više nije promenio. Moja status je bio sledeći: sada mu je već bolje nego pre x godina. Tu rečenicu su neprestano ponavljali u međusobnim razgovorima: „bolje mu je nego pre dve godine“, „bolje mu je nego pre tri godine“ i tako dalje. Ako se referentna vrednost ne menja, a ta referentna vrednost je najcrnja rupa u tvom životu, onda sve predstavlja napredak. U tom slučaju sve što samo malo skrene, ali ne izmakne kontroli, ne predstavlja nikakav problem.

Kada su mi svi došli na rođendan, negde pri kraju ove sjebane zime, neko vreme se pričalo o vitaminu D i kako uzimanje ovih tableta ima malo smisla. Znojio sam se i mislio: gutao sam te pilule ujutro, već godinama, više reda radi, nego što nešto osećam, ali dobro. Ema mi je rekla jednom prilikom da treba da nastaviš da radiš stvari ako imaš osećaj da ti pomažu, koliko god to debilno zvučalo. Mogao sam na primer da nabavim hrčka, rekla je, „ili ribu, ili psa, onda nisi sam, možete da pazite jedno drugo“. Ona je bila jedina koja je nešto predlagala i postavljala pitanja.

„I mi smo ponekad umorni“, prijatelji bi mi govorili dok bi cugali pivce i trudili se da ne gledaju sve vreme u prašnjave police za knjige. I oni bi ponekad noćima bezvoljno sedeli na kauču i gledali ko zna koju seriju za redom, rekli bi. I oni bi ponekad naručivali uvek istu gotovu hranu ili bi ostajali bez čistog veša. Zatim bi se smejali, a jedan od njih bi gledao u pramove kose na mom vratu koji su bili podignuti zahvaljujući ostacima gela koji sam tog jutra pronašao u lepljivoj kutijici ispod kreveta.

„Možda je to tako“, rekao sam „ali vama glava tuša još uvek dobro radi“.

Kada sam to izgovorio svi su me gledali podjednako začuđeno i zatečeno. Želeo sam da udarim šakom o stočić i pljunem i viknem da ne znam odakle da počnem, ali nisam to uradio. Tada je neko pomenuo stručnu pomoć ili psihijatra, a za to nisam imao volje – to sam već jednom probao, ali mi je ta žena rekla da svako jutro pre nego ustanem treba da pokušam da osetim „šta bih želeo“, a to nisam znao svakog jutra, zbog čega sam potpuno odlepio. Dakle, ništa nisam radio i gledao sam poput pokornog psa u sobu pored, u kojoj sam, na svoju žalost, ostavio otvorena vrata. Odjednom sam osetio mučninu, teskobu i vrtoglavicu od količine kutija za pice i gajbi piva koje su se tamo gomilale. Pomalo sličan osećaj ovom sada, s tom stvari ovo vrata, iako sam mislio da će ovo brže proći, da će me crevo odmah overiti. Možda je to zbog plastičnog creva, možda je previše glatko.

Ema je inače vrlo dobro znala na šta sam aludirao, s tom glavom od tuša. Jednog popodnevna iznenada se nalazila pred mojim vratima i zaputila se pravo na prvi sprat. Skinula je tuš s držača i posmatrala male komadiće žućkastog kamenca koji su se ugnezdili u gumene prstenčiće. Noktima je iskopala kamenac iz svakog prstenčića ponaosob. Kada je završila, pustila je česmu i pokazala mi kako voda ponovo normalno teče iz tuša. Kada je ona to uradila, delovalo je tako jednostavno.


„To ti odmah daje osećaj da si stvarno nešto uradio, baš kao i glancanje vrata od tuš kabine, ponekad je lepo kada možeš da gledaš kroz njih“, rekla je s osmehom i pružila mi glavu tuša kako bih i sam mogao da je pogledam. „Sigurno ćeš moći par nedelja da se tuširaš, a da ne moraš da je čistiš. Onda će se zapušiti jedna ili dve rupice, ne više od toga. To u principu nije nikakav problem. Onda možeš jednostavno da opereš kosu, da nasapunjaš pazuh i nakon tuširanja lepo prebrišeš zid. To je lepo, zar ne? Imaš li krpu? Možemo odmah da je operemo.“ Tog popodneva očistili smo celu kuću.

Kada su nakon mog rođendana svi izašli napolje i kada sam zatvorio vrata, uradio sam ono što bih uvek radio: pravio bih se da idem nešto da uradim u kući, a potom bih kroz dnevnu sobu dopuzao do prozora. Otvorio bih ga što je tiše moguće na kip i slušao bih ih kako razgovaraju na ulici.

„Šta da se radi, neki ljudi su zauvek takvi.“

„To je ipak njegov život, zar ne, ne možemo mnogo toga da učinimo.“

„Ja sam jednostavno svaki put srećan kad vidim da je još uvek živ.“

„Možda je srećan ovako! Da li si nekad pomislio na to? Možda ne želi da ima prijatelje i možda ne želi iste stvari kao mi, to je moguće? Mislim, mi se ipak veoma trudimo. Možda je ovo što radimo apsurdno.“

„Pa da, moguće. Zaista. Sećaš se u kakvom je stanju bio, spavao je u krevetu punom pikavaca, u sobi punoj praznih gajbi piva. Ovo je stvarno napredak.“

„Ali ako sledeći put bude gore, onda ćemo nešto da uradimo, važi?”

„To je dobro, uradićemo tako. Dogovoreno.“

I ranije su govorili takve stvari, ali nakon poslednjeg rođendana, pre par meseci, iznenada sam se osećao drugačije. Osećao sam se poput psa lutalice koga ljudi s nežnošću posmatraju kada je na dovoljnoj udaljenosti, ali kome ne žele da priđu jer se boje da će ih životinja izujedati. Okrenuo sam se na leđa i gledao neko vreme u plafon, potom sam ustao i zurio u prljave prozore, prljavština se jasno videla na svetlosti koja je dolazila s ulice. Potom sam otišao u kuhinju i posmatrao prazne kutije muslija na kuhinjskom pultu. Preumoran sam da bih prezalogajio, pomislio sam, stvarno preumoran. Ali ovo ne može da se nazove životom.

Otkad je Ema bila u poseti, uspeo da sam održavam glavu tuša. Svaki put kada bih čistio rupice kroz koje prolazi voda – što možda zvuči kao besmislena aktivnost – osećao sam se kao te večeri nakon što smo očistili celu kuću. Na trenutak sam bio druga osoba u drugom telu. Uspela je da me nagovori da obučem farmerke. Plašio sam se da mi neće odgovarati, ali su pasale. Bila je veoma srećna kada sam izmotavajući se uvukao noge u nogavice, zatvorio šlic i zakopčao dugme. „Vidiš“ rekla je zadovoljno, „to je to.“ Glava tuša mi već neko vreme pritiska desni obraz, izbliza mogu dobro da vidim da se nijedna jedina rupica nije zapušila.

More by Bojana Budimir

Ne želim da budem pas

Kucam OKONČATI LJUBAVNE JADE. To mora odmah da prestane. Nailazim na priče ljudi, ne želim priče, želim rešenja, neću saosećanje. Kucam TRANSFORMACIJA. Gugl izbacuje da postoji transformacija u matematici i u genetici. Biram drugu opciju i time pravim svoj prvi izbor. Umorna sam od ovog tela koje je previše ljudi ljubilo, koje je možda i upropašćeno, bila sam nemarna prema njemu, nisam mu se posvetila, moram da ga se rešim, promenim i poboljšam. Genetska transformacija. Tretman sokovima, treperi mi na ekranu. Transformiši se u novu verziju sebe. Teglica sa sokom narandžaste boje, toliko jarke ...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen

Kod kuće

Vetrenjače, staza ka reci, bunar, konji, krave i žito. Napukle kofe pune krvavo crvenog paradajza, zatvorene teglice s ukiseljenim povrćem za turšiju. Uzani tok Severskog Donjeca koji prošiva sva okolna polja, spaja Rusiju i Ukrajinu, vezuje zemljopisnu kartu, baš kao što pradeda Nikolaj iglom i koncem od zakrpa šije jakne. Vetar u jedrima vetrenjača, Komsomolke na seoskom trgu. Igraju. Prepliću ruke, održavaju ravnotežu oslanjajući se iskošenim telima jedna o drugu, odgurujući se od zemlje tek koliko je potrebno. Vetrenjače su gotovo nečujne, drvena mašinerija tek ponekad zaškripi. Nešto dalj...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Lisa Weeda

Iverak

Plutam licem uronjenim u vodu, smirena sam. Ne privlačim paznju, ne rasipam energiju. Samo obitavam. Spori, veoma spori izdisaji. Mali mehurići koji mi golicaju obraze dok iskaču na površinu. Na samom kraju telo će mi zadrhtati, stomak će se zgrčiti usled čega će mi se otvoriti usta i u tom trenutku ću odlučno i mirno da podignem glavu iz vode i udahnem duboko. „72 sekunde!“ niko neće uzviknuti. To je veština koja nikoga ne vodi nikuda, osim možda bliže samom sebi. Sedim na dnu bazena i gledam u ljude koji tek tako plivaju na površini. Vrhovima prstiju prelazim preko hrapavih fugni. Kada...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Nikki Dekker

Evolucija umnjaka

Još 47 noći Zubni tehničar mi vadi sondu iz usta. „Vidiš li ovo?“ pita me gotovo ponosno. Na sondi se nalazi tanak sloj sivkaste sluzi. „To sam ti izvadio iz džepa.“ Čudna reč za rupu između desni i poslednjeg kutnjaka u vilici. Džep mi deluje ogromno, kao nešto u čemu možete da čuvate ključeve, možda čak i gel za ruke ili telefon. U mom džepu nalaze se samo sažvakani ostaci hrane koji su se tu skupljali mesecima. Nedugo potom dolazi zubar, na ekranu pokazuje moju vilicu. Umnjak s donje desne strane je polegnut, koren je usađen pozadi u vilici, krunica pritiska poslednji zub. „Zašto to...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Alma Mathijsen

Preparirano telo

Pod našom kožom nalaze se čitavi svetovi. Ako se bar može verovati ilustracijama. Ponekad nisam sigurna. Stežem ključnu kost. Štrči kada podignete ramena. Često to radim. Ključna kost je jaka, ali tanka. Ne bih mogla da je polomim. Ili bar ne golim rukama, ali ako bih je udarila nečim teškim, možda onom kamenom figurom na primer, sigurno bih je polomila. Nije potrebno mnogo da nestanete. Dovoljno je da se jednom zagrcnete i to je to. Gde završavaju komadići koji skrenu u pogrešnu rupu. Ne vidim ništa od krajnika koji vise u dnu usne duplje. Ležim na kauču, topli laptop mi je na stomaku, previ...
Translated from NL to SR by Bojana Budimir
Written in NL by Nikki Dekker
More in SR

Kraj

Srećan kraj Probudila me je kiša. Umešala mi se u  san, pa u prvi mah nisam znala iz kog je sveta.  Plivala sam u beskraju Pacifika. Znam da je bio  Pacifik, poznajem ga iz televizijskih emisija.  Plivala sam kroz tirkiz i kristal. Tako kažu u  reportažama, tirkiz i kristal. S bokova su mi  visile ukrasne perle kojima se vezuje kupaći  kostim. Njega znam sa fotografija. Moj prvi  kupaći kostim, dečji. Nebo je spustilo zavesu  dok sam popravljala čvor. Teške kapi pljuskale  su mi po temenu i ispruženim rukama, postajale  su sve gušće i teže, dok voda nije prekrila  čitav svet. Obavila me je k...
Written in SR by Jasna Dimitrijević

Beleške o životu Fransis Donel

Prolog Godine 1945. Fransis Donel, spisateljica i poznata uzgajivačica ptica, rođena je u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1983. lažirala je sopstvenu smrt od lupusa, bolesti koja ju je tištala od detinjstva. U mesecima koji će uslediti otkriveno je da su sve to bile glasine. Nakon jedne manje polemike do koje ćemo doći kad za to bude vreme, Fransis se povukla iz javnosti tokom nekoliko decenija. Već je počeo XXI vek kada je stigla u Španiju, pod teretom bolesti koja je neprestano rasla u njenoj unutrašnjosti. Često je govorila da je domovinu napustila onda kada je postala prestara za p...
Translated from ES to SR by Ljubica Trošić
Written in ES by Adriana Murad Konings

PROMENA

-Molim Vas, idite liftom, ja ću strčati stepenicama – viče mladi lekar i juri niz stepenište, preskačući po nekoliko stepenika. Mora da stigne. Nekoliko nedelja ranije, još u porodiljskoj postelji, majka se obratila pedijatru, jer je dete neprestano plakalo. Prilikom prve posete, čula je: - Nahranite ga jednom, ali dobro, najzad će se smiriti. U drugoj klinici rečeno joj je: - To su samo grčevi. Nemojte da jedete pržena jela. Mleko će Vam se poboljšati, a dete će prestati da vrišti. U privatnoj ordinaciji lekar se jednostavno osmehnuo: - A zašto da ne plače? Pa to je novorođenče. Pedijatri su ...
Translated from PL to SR by Ivana Drenjanin
Written in PL by Joanna Gierak Onoszko

Odstupanje od nekoliko minuta

Dan počinje ranije nego što sam mislila. Podesila sam alarm da zvoni u 5.56, iz više razloga. Želela sam da imam vremena da meditiram u ranu zoru, a i da mogu da sačekam trideset minuta kako bi tableta koja poboljšava rad štitne žlezde počela da deluje pre kafe, pa da zatim započnem seriju vežbi koje spajaju topljenje masti sa tonifikacijom mišića, koristeći sopstvenu kilažu, a da u međuvremenu ne zaboravim da upalim bojler, jer zagrevanje vode traje oko četiri sata, što mi ostavlja dovoljno vremena da završim i deo joge za smanjivanje tenzije oko srca, a da se ne izložim riziku od izazivan...
Translated from RO to SR by Simona Popov
Written in RO by Cristina Vremes

Jerihon

Gazdinska kuća, kako su je nazivali, usamljeno se uzdizala nad proplankom povrh brežuljka. Bila je to pravougaona, dvospratna kuća, uske i dugačke drvene konstrukcije. S velikog prozora na gornjem spratu, dok je sedeo na stolici za ljuljanje u hodniku, Jens je posmatrao krajolik koji se pružao duž reke. Njegove malene, crne oči sve vreme su pomno posmatrale horizont odenut mrakom i motrile su na svaki sumnjivi detalj. Elija i Natan su sedeli pored njega, na podu, i igrali se zarđalim autićima. Čuli su se uobičajeni zvuci noći – insekti, šuštanje lišća, poslednja mukanja iz štale - i škripa s...
Translated from IT to SR by Ana Popović
Written in IT by Fabrizio Allione

Automobil iz stare Grčke

Bio je vreo junski dan. Samo, tada se nije govorilo jun, već targelion, ili skiroforion. Dve prilike izašle su izvan atinskih zidina, u srdačnom razgovoru, i nastavile šetnju prirodom duž korita reke Ilis. Razgovarali su uglavnom o ljubavi. Dečak, mlađi od njih dvojice, sa sobom je nosio prepis tuđeg traktata o tome kako je ljubav zlo, u šta je i sam verovao. Zapravo, sve o čemu je on razgovarao bio je taj traktat. Stariji muškarac se u sebi nije slagao sa njim, ali strast s kojom je mladić govorio prilično ga je uzbuđivala. Kada su došli do jednog visokog platana, muškarac se ispružio u trav...
Translated from CZ to SR by Uroš Nikolić
Written in CZ by Ondrej Macl