Onog dana kada je moj otac pomislio da je video đavola ja nisam bio kod kuće. Zapravo, prošla je čitava večnost od kada nisam ništa čuo o svojoj porodici.
Petnaest godina je prošlo od kada sam poslednji put prešao prag polomljenih pločica Vile Čuda. Uradio sam to svesno. Kad god bih pomislio na povratak, vazduh mi se pretvarao u blato. Napisati im pismo ili razglednicu bilo bi kao da mi iskopaju oko. Zašto da komplikujem? Moja kuća nikada nije bila dom. Moja kuća je bila ludnica. Proračunati ludaci. Ludaci koji razmišljaju, koji razgovaraju, koji se protive, koji ubeđuju. Nema gorih ludaka od proračunatih ludaka. A što je još gore: ludilo moje porodice vuče korene generacijama unazad. Moji roditelji, moji baba i deda, moji prababa i pradeda, moji čukunbaba i čukundeda, svi su izabrali da ostanu vezani za tu zemlju pred morem, odlučni da se nikada ne pomere, da postanu statue od soli, verni idiotskom cilju da čuvaju stražu trulom stablu jabuke. Sudbina porodice Miraljes jeste, i uvek je bila, sine moj, obrati pažnju, zabeleži, čemu ta bora na čelu, udahni duboko, budi ponosan, sudbina porodice Miraljes jeste, i uvek je bila, da budu psi čuvari.
Ja sam otišao. Bio sam u Barseloni, u Kopenhagenu, u Adis Abebi, u Manausu, u Johanesburgu, u Luang Prabangu, u Bukureštu, u Džakarti, u Zakatekasu, u Šangaju, na toliko, ali nikada dovoljno mesta. Benzinske pumpe usred ničega, stvorene baš kao utočište gde se kupuje pivo. Oprati pazuhe i skratiti bradu krišom u javnom toaletu. Šetati kroz čudan grad, okružen čudnim ljudima - čudna boja kože, čudna odeća, čudne navike – i biti svestan da, u stvari, ti si taj koji je čudan. Ja sam uradio suprotno od onoga što je moja porodica očekivala od mene: nikada nisam prestao da se krećem. Prelazio sam iz jedne zemlje u drugu kao da mi život zavisi od toga. Ako bih nekim slučajem ostao više od nekoliko meseci u istom gradu, u istoj selendri sačinjenoj od kućica od blata, u istoj kolibi izgubljenoj na kraju sveta, počeo bih da oboljevam. Noge su mi drhtale i, posle svakog obroka, povraćao bih belu, gustu žuč kao mleko koje se nije do kraja ukiselilo. Mučnina nije prestajala, sve dok nisam, iznova, pakovao ranac i vraćao se na put. Bez cilja, bez doma, bez prijatelja, bez ijednog jedinog evra-dolara-pezosa-dirhama-rupije-juana u džepu. Prošao sam kroz pakao. Istina je. Tokom svih ovih godina bio sam prisiljen da radim stvari kojima ne mogu da se ponosim. Ali, šta ima veze. Šta. Pa šta. To je cena slobode. Sada znam neke stvari. Znam da, na primer, deca sa ulice u Kartumu govore tajni jezik koji se zove rendók. Znam da na Zanzibaru morski plankton noću svetli poput šljokičaste prašine. Znam da u Potosiju cigarete traju duže zato što se grad nalazi na četiri hiljade metara nadmorske visine, a manjak kiseonika čini da duvan gori sporije. Znam da su u Indiji transvestiti istovremeno i sveci i prosjaci. Znam, još ovo, i da ne bih dužio, da u Kaliforniji možeš dobro da zaradiš sakupljajući marihuanu.
Onog dana kada je moj otac pomislio da je video đavola, ja sam bio udaljen deset hiljada kilometara. Konkretno u Bangkoku, konkretno u četvrti Sukhumvit, konkretno u zaprljanom stanu, iznajmljenom kantonskom spekulantu. U dva ujutru mi je zazvonio mobilni telefon. Javio sam se u polusnu. To je bio trenutak kada me je jedna nepoznata žena obavestila da moj otac misli da je video đavola. Bio je to prvi put u poslednjih petnaest godina da je neko spomenuo ime mog oca.
Žena je rekla da se zove gospođa Nisenbaum. Tvrdila je da je administrativna veza u Antich & Asociados, preduzeću koje se bavi urbanističkim razvojem. Radilo se o pitanju velikog značanja. To je preko zvučnika mobilnog telefona rekla gospođa Nisenbaum. Od velikog značaja.
— Da li ste vi Mojsije Miraljes? Da li je vaš otac Noa Miraljes? Ne prekidajte vezu. Moram da vam saopštim nešto od velikog značaja.
Slušao sam je kako govori, sa osećajem nerealnosti koji mi je golicao vrhove prstiju. Moj otac. Jabuka. Sveta misija Miraljesovih. Zora kada sam otišao. Sve mi se odjednom vratilo, kao udarac u oči.
Od tada je prošlo dva dana. Od tada nisam prestao da mislim na svog oca. Shvatio sam da ne mogu da se setim njegovog lika: isti osećaj kao da pokušavam da uhvatim rupu. Ono čega se sigurno sećam sa iznenađujućom jasnoćom su njegove mnogobrojne manije, njegovi nepromenljivi automatizmi tvrdoglavog čoveka. Šta je beše ono što kažu dobri sinovi na sahranama? Ah, da: moj otac je uvek bio čovek od navika. Kada me je gospođa Nisenbaum, administrativna veza u Antich & Asociados, pozvala telefonom, odmah je prešla na stvar. Nije znala ili nije želela da mi da previše detalja o tome kako je moj otac umislio da je video đavola. Ali ja, koji još uvek napamet znam rutine u mom bivšem domu, nemam nijednu sumnju o tome kako su se odigrale stvari tog oktobarskog jutra.
U šest i dvadeset ujutru moj otac se probudio. Tačno deset minuta pre nego što je zazvonio alarm budilnika. Moj otac je uvek imao automatsko buđenje. Jednog trenutka je spavao, dok mu se već sledećeg hrkanje prepolovi udarcem sekire, a mozak mu se naelektriše, spreman za akciju. Previše noćnih straža u njegovom detinjstvu, mladosti i starosti. Ja se budim na isti način. Moj brat Zaharija se budi na isti način. Moj brat Gabrijel se budi na isti način. Moj otac nas je sve naučio da pređemo iz sna u budno stanje s profesionalizmom mačke. Moju sestru Rut nije: ona je žena. Bog je nije stvorio sa dušom stražara, poverio joj je druge dužnosti, prvenstveno da rađa naslednike porodice Miraljes. Zar nisam to rekao? Pored toga što su čudaci, u mojoj porodici su i užasni šovinisti. Tako da se u šest i dvadeset, deset minuta pre nego što je zazvonio budilnik — ubeđen sam da se baš tako odigralo — moj otac probudio kao da je presekao san i ostao otvorenih očiju, nepomičan ispod pokrivača, čekajući da kazaljke na satu otkucaju pola sedam. Moja majka je spavala na drugom kraju stare bračne postelje. Tiho je hrkala.
Svetlost je ulazila kroz prozor sa strane kao da klizi niz tobogan.
Žvakaća svetlost Sredozemlja koja se rađa zbijena i pokorna, u boji mandarine.
Obišao sam ceo svet i nigde nisam video takvu svetlost.
Sekundu pre nego što je budilnik zazvonio, moj otac je ispružio ruku i ugasio ga. Zatim je ustao tihim koracima, veštinom koju je usavršio kroz godine zajedničkog života. Skinuo je donji deo pidžame i majicu, složio ih i odložio na jastuk. Nag, krenuo je ka ormaru u potrazi za čistom odećom. Moj otac je uvek bio visok i mršav. Veoma visok i veoma mršav, da budem precizniji. Mora da liči na suvo drvo kada je nag. Shvatam da je prošlo petnaest godina. Za to vreme, meso mog oca se sigurno smežuralo, kičmeni pršljevi su se pribili jedan na drugi, a moj otac je verovatno najmanje izgubio, sedam ili osam centimetara u visini. Ali je i dalje visok čovek, u to ne sumnjam, i mršav do besvesti. Ono što je najviše privlačilo pažnju kod mog oca bile su njegove ogromne šake. Dugački prsti koji su delovali kao da imaju dvadeset pet falangi. Prsti kao grane suvog drveta koje je moj otac bio, a siguran sam da je još uvek. Kada sam ga, s vremena na vreme, tokom svih ovih godina sanjao, nikada nisam mogao da razaznam njegovo lik — tu rupu —, ali sam mogao njegove šake. Uvek su mi se prikazivale odmarajući se na stolu, praistorijske i dugačke, napuštene pored čaše vina ili šolje kafe koja je smrdela na kombinaciju alkohola i kafe. U mojim snovima se nije dešavalo ništa više. Samo su ruke bile tu. Preparirane. Kao da čekaju.
Običan svet sedi na ivici kreveta da bi obukao pantalone i obuo se, ali moj otac ne, moj otac sedi jedino kada treba da stražari. Zbog toga znam da se onog dana kada je pomislio da je video đavola, moj otac obukao stojeći, oslanjajući se verovatno na prababinu komodu ili na okvir vrata. Pantalone od somota i bela pamučna majica na bretele. I džemper, ako je jutro osvanulo sveže. Espadrile na nogama. Moj otac je izašao iz sobe i sišao niz stepenice. U krevetu, moja majka je otvorila oči, primetila da je njen muž otišao da ispunjava svoje obaveze i ponovo zaspala.
Umesto da ode u kupatilo, moj otac se uputio ka kuhinji. Odvrnuo je slavinu na sudoperi i umio se na licu mesta. Kao da ga vidim. Svaki jebeni dan isto. Da bi se obrisao, moj otac nije koristio nikakve peškire ili krpe, već naličje ruke. Kuhinja je velika i stara, ofrllje renovirana. Police od borovine uležu se pod težinom keramickih tanjira i emajliranih šolja, miraz nekoliko generacija koji se nagomilavao bez bilo kakvog reda; u ovoj kući se ništa ne baca: ni probušena karafingla, ni izmodeo tanjir, ni iskrivljena kutlača. Veliki broj lonaca, pecarskih kotura, zelenih demižona, pletenih korpi, nema mesta za toliki krš. Špajz se nalazi na kraju, skriven iza zavese od tkanine. Peć, usađena u zid, datira iz početka devetnaestog veka, iz vremena kada većina ljudi nije mogla sebi da je priušti. Ta peć sa bronzanim zakovicama je simbol. Podsećanje da je rezidencija Miraljes nekada davno bila ugledna seoska kuća.
Alquería: tako nazivaju u Valenciji one seoske kuće koje liče na zamkove, a koje su seljaci sa sredstvima podigli davno da bi pokazali svojim komšijama da oni nisu, nikako, ni u kom slučaju nisu kao beskućnici koji su ih okruživali. U svoje vreme, Vila Čuda je verovatno bila lepo imanje. Danas je to relikvija. Paučine i pukotina.
Moj otac je doručkovao stojeći —već sam rekao da moj otac sedi samo kada je na straži—, stomaka pritisnutog uz radnu površinu, pazeći da mrvice upadnu u sudoperu. Parče hleba i nekoliko kriški ovčijeg sira. Hladna kafa od sinoć. Isti božiji meni svako božije jutro.
Nakon što je pojeo, moj otac je izašao u dvorište. Tamo su ga dočekali psi ranoranioci. Moguće je da je verovatno bilo nekog skakanja, takođe mahnitog mahanja repom, ali nikada, u to sam siguran, lajanja. Psi iz Vile Čuda su pažljivo dresirani i laju samo ako postoji razlog. Kada sam otišao, kod kuće smo imali devet pasa. Još uvek mogu kao iz topa izrecitovati njihova imena: Napuštenjak, Pedesetnica, Korinćanin, Žrtvenjak, Kabala, Farisej, Jerihon, Ovca i Velikodušan. Pitam se koliko li pasa sada ima. Više? Manje? Sigurno više. Da, sigurno mnogo više.
U svakom slučaju: dvorište. Moj otac je konačno izašao u dvorište.
Centar kuće. Centar univerzuma. Doslovno: centar univerzuma.
Unutrašnje dvorište Vile Čuda je pravougaonog oblika. Zidovi koji ga okružuju —zidovi koji okružuju centar univerzuma— su robusni. Neprikladni za vikendicu, pogodni za zatvor. Na ivicama zidova štrči zupčasti profil bodljikave žice, kao i komadi staklenih flaša pomešani sa malterom, raspoređeni tu i tamo sa svojom lošom namerom. S vremena na vreme neki galeb proreže krilo na bodljikavu žicu ili preseče nogu o staklo, a tada se u Vili Čuda raduju jer barem tog dana postoji nešto o čemu će se pričati za vreme ručka. Ovaj zid dvorišta gleda direktno na more, na liticu koja se sedam metara strmoglavo spušta do Sredozemnog mora. Uprkos toj neprobojnoj strukturi, taj zid je podjednako bodljikav kao i ostali, iste žestine protiv istog hipotetičkog i nevidljivog neprijatelja.
U centru dvorišta —u centru centra univerzuma— nalazi se suncobran, plastični stolić i stolica za ljuljanje.
To je stolica za ljuljanje Čuvara.
Naspram nje, uzdiže se prokleto drvo jabuke preplavljeno suncem.
Poštuj ga. Pozdravi ga. Prekrsti se. Slušaj, sine moj, obrati pažnju: to drvo jabuke je naša odgovornost, Miraljesovih, naša i ničija više; onom koji se približi toj jabuci pucaćemo u čelo, izbošćemo mu bubrege, prerezaćemo mu grkljan, bacićemo ga u more i amin.